|
|
||||
|
U jednoj priči pustinjskih otaca uspoređuje neki redovnik (monah) situaciju kršćana sa psima koji jure za zecom: Pas je vidio zeca. Strašno laje i juri za zecom. Drugi psi čuju lavež i trče za psom. Ali kad-tad se dogodi da svi psi koji su samo čuli lavež prestanu dalje juriti (trčati). Samo oni koji su stvarno vidjeli zeca, trče dalje. Na kraju priče stoji zatim, u odnosu na naš kršćanski život: Izdrži samo onaj tko stvarno vidi raspetoga i uskrslog Krista.
Ova priča opisuje potrebu mnogi ljudi koji traže. Oni žive samo od laveži lajanja, lajanja. Traže smisao života, ispunjenje, Boga, ali čuju samo od nekoga tko je čuo da je netko čuo… Kad-tad će biti i onih koji su iskusili živoga Boga, usred svoga života. Oni su ovo iskustvo zatim ispripovijedali drugima, a ovi opet drugima, koji su konačno žive još jedino od slušanja onoga što su čuli.
Bog o kojem se govori čini se da baš nema nešto posebno s njihovim stvarnim životom, sa svakodnevicom koja je ispunjena rutinom i banalnostima, s dužnostima i zahtjevima, aktivnostima i užicima, ali i s problemima, trpljenjem i nevoljama. Profan i svet, svagdan i nedjelja, religiozni čini i svagdašnji život čini se da ne idu skupa. To je nekako kao i čitanje jelovnika: dobre misli o Bogu stvore možda apetit, ali ne site. Riječi dovedu na trag, ali ne mogu nadomjestiti vlastito živo iskustvo.
Duhovne vježbe kod kuće, u svakodnevici, žele biti pomoć u ovoj dilemi.
One su PUT VJEŽBANJA koji želi pomoći da postanemo osjetljivi i propusni za Božju nazočnost u osobnome životu i u svakom životu. ISKUSTVA Boga usred svakodnevice. Mogu pomoći da Boga shvatimo u životu i život polazeći od Boga, jer Bog i život pripadaju skupa. PREOBRAZBE, put, pripraviti se za to da Bog čitav život želi pretvoriti u život punine.
Ovako gledano mogu duhovne vježbe biti koraci na putu zrela i cjelovita očovječenja. One su put koji znači samoodgovornu vjeru i život koji je mnogo ispunjeniji nego kad samo čujemo da on postoji. Putokaz i sredstva na tom putu žele biti svakodnevni poticaji koje sadrže ove stranice (knjiga).
Povijesno imaju Duhovne vježbe u svakodnevici svoj korijen u jednoj varijanti duhovnih vježbi Ignacija Lojolskog (1491-1556), osnivača Isuosovačkog reda.
Posljednjih je godina ova davno zaboravljena varijanta duhovnih vježbi ponovno oživjela. Sam Ignacije predvidio ju je za «jako zaposlene ljude». On je na različitim mjestima svoga djelovanja pratio ljude u ovom otvorenom procesu duhovnih vježbi i tražio ih za razgovor tamo gdje stanuju.
U biti, dakako, prakršćanski put, otkriti usred svakodnevice Božje tragove – u stvorenju, u događajima života, u čovjekovoj ovisnosti o drugima.
Duhovne vježbe u svakodnevici hoće biti pomoć na ovome putu do jedne nove kvalitete života, do veće slobode i kršćanskog iskustva spasenja.
«Exercitia spiritualia» znači doslovce «duhovne vježbe». Ignacije Lojolski uspoređuje ovo vježbanje sa športskim treningom. To ponajprije znači da nešto smijem naučiti, nešto što me raduje, da uvijek iznova smijem započeti, ali da to stoji i truda i strpljenja, ako hoću napredovati. Vjernost duhovnim vježbama ne znači uvijek uspjeti, nego uvijek iznova započinjati i ići dalje.
|
|
|||
Što
su duhovne vježbe u svakodnevici? 