|
|
||||
|
Mjesta susreta
Klanjanje Omiljeno mjesto susreta s Bogom ili s Isusom Kristom jest klanjanje. Fenomen klanjanja postoji u svim religijama. «Klanjanje je nutarnje i izvanjsko čašćenje koje pripada samo Bogu, kojim razumom obdareno stvorenje priznaje apsolutnu uzvišenost i jedinstvenost Božju i svoju vlastitu potpunu ovisnost o njemu. Ono je temeljni stav svakoga religiozna čovjeka koji je svjestan tajne koja ga okružuje i temelja svega stvorenoga.» (23) U klanjanju padam na koljena pred Bogom jer Bog je Bog. Ne želim od njega ništa izmoliti, klanjanjem također ne želim ništa postići, ni lijepe osjećaje, ni opuštenost i mir. U klanjanju ne govorim o svojim problemima, ne hvalim sebe, ne kudim sebe, jednostavno padam na koljena pred Bogom jer je on moj Gospodar, jer je on moj Stvoritelj. Ako sam zaista shvatio što znači da sam od Boga stvoren i da me on u svakome trenutku drži na životu, ne preostaje mi ništa drugo nego pasti na koljena pred ovim Bogom kao pred svojim Stvoriteljem i pokloniti mu se. U klanjanju ispovijedam da sam potpuno ovisan o Bogu i svakom žilicom svoga bića u odnosu s njim i o njemu ovisan, da u meni nema ništa što nisam od njega primio. I ja priznajem da je on moj Gospodar, cilj moje čežnje. Ne preostaje mi ništa drugo nego pasti pred njim na koljena diveći mu se i klanjajući. U klanjanju se više ne vrtim oko sebe i svojih problema, nego pokušavam gledati jedino na svoga Boga. Zaboravljam sebe jer me je Bog zahvatio potpuno, jer mi je on jedini važan. Paradoks je da u zaboravljanju sebe postajem sasvim prisutan, sasvim pravi, sasvim Ja. Tu se ne bavim nikakvim problemima, ni ljudima, tu me Bog ispunjuje potpuno. U klanjanju se krije čežnja da se konačno oslobodim sebe, da budem slobodan od neprestane vrtnje oko sebe, od želje da sve bude usmjereno na mene, da posvuda hoću imati nešto za sebe. Zaboravljajući sebe ja sam potpuno slobodan, sasvim zahvaćen Bogom. Sada ništa drugo nije važno. Moji problemi nisu više važni, ni moja krivnja, ni moje psihičko stanje. Vrijedi jedino Bog. Georges Bernanos reče jednom da je velika milost prihvatiti sama sebe. Mi znamo da za to trebamo čitav jedan život. Ali milost nad milostima, veli on, jest moći sama sebe zaboraviti. Kad sama sebe zaboravim, ja sam postao potpuno slobodan od sebe. Ali to ne mogu učiniti sam, nego jedino ako me zahvati Bog i ako pustim da me moj Bog zahvati. Kad mi Bog dođe tako blizu da vrijedi još jedino susret s njim, tada splasne često toliko nametljiva blizina ljudi koji od mene nešto hoće, ili blizina briga i problema koji me tište. Kad Božja prisutnost sve ispuni, u meni ništa drugo više nema mjesta, nada mnom više ništa drugo nema nikakve vlasti. Zaboravljajući sebe ja se smirujem, tu prestaje buka mojih misli i osjećaja. Tu sam konačno prispio, tu sam nakon duga traženja konačno doma. Biti doma moguće je jedino ako padnem na koljena pred tajnom. Klanjanje je iskustvo zavičaja. Kad pred tajnom Boga padamo na koljena, mi smo uistinu prispjeli. U našoj duši postaje tada mirno, tu osjećamo da je naša najdublja čežnja ispunjena, da smo konačno našli pred čime možemo pasti na koljena. Jer čovjek čitav svoj život traži onoga pred kime može pasti na koljena, koji vezuje sve njegove snage i ispunjuje sve čežnje i potrebe. Prauzor takva klanjanja jest poklon mudraca koji slušaju čežnju svoga srca, zvijezdu koja je zasjala na nebu njihova srca, i koji su sada pošli potražiti božansko dijete. Oni idu zapletenim putovima da bi konačno ušli u kuću u kojoj mogu biti uistinu kod kuće, u kuću u kojoj stanuju Marija i dijete. Ulaze i na koljenima se klanjaju božanskome djetetu. Otvaraju svoje blago, zlato kao znak njihove ljubavi, tamjan kao znak njihove čežnje i smirnu kao znak njihovih boli. Umjetnici su mudrace uvijek prikazivali kao tri kralja. Jedan je star, drugi mlad, treći crn. Kralj je slika cjelovita i lijepa čovjeka, koji gospodari sobom i nad kojim ne vlada nitko, koji je mudar i zna za tajne života. Broj tri upućuje na to da sve snage u nama nalaze svoj cilj samo u klanjanju. Mlado i staro, ali i crno kao slika vlastite sjene, moraju pasti na koljena pred božanskim djetetom da se preobraze i otkupe. Klanjanje se ne događa u glavi, nego čitavim tijelom. Pragesta klanjanja je prostratio u kojoj se čovjek potpuno baca pred Boga. Ali mi se također klanjamo kad se pred Njim naklonimo, ili kad pred njim sjedimo, ili prema njemu ispružimo otvorene ruke. Klanjanje u svakome slučaju sili na to da ga izrazimo i tjelesno. Sve snage u nama hoće biti povezane. Tijelo je pomoć da se i naš duh smiri, da se sve u nama sabere u gestu i usmjeri prema Bogu. Klanjanje znači da sam potpuno vezan na Boga, da u meni više nema nikakvih privatnih prostora u koje se povlačim da bih se predao svojim dnevnim snovima, u koje ne puštam nikoga ući, ni Boga. Klanjanje znači biti potpuno vezan na Boga, biti kao cjelovit u odnosu prema Bogu. Tada se ne trebamo plašiti kojekakvih misli i osjećaja u sebi. Važno je jedino da je to vezano na Boga i njime obuhvaćeno. Ako se sve stavlja u susret s Bogom, tada sve u nama postaje životno, sve postaje preobraženo. Odaje koje pred Bogom zatvaramo, zatvorene su i pred nama. Mnogi kršćani žive s mnogim zaključanim i zatvorenim sobama. Njihov život je reduciran, odvija se u malo prostorija njihova tijela. Susret s Bogom u klanjanju hoće otključati sve prostorije u nama i u njih pustiti ljubeći i oživljujući Božji pogled.
|
Mjesta susreta
|
|||
Klanjanje