|
|
||||
|
Mjesta susreta
Klanjanje Klanjanje se latinski kaže adoratio, a znači zapravo: ispružiti ruku na poljubac. Klanjanje se dakle sastoji u tome da se ruku prinijelo do usta i Bogu ili caru, komu se već klanja, poljubilo ruku. Ovo izvođenje pokazuje da klanjanje ne znači samo pasti ničice i zaboraviti sebe, nego i intimnost. Gesta poljupca koju se inače pokazuje samo ljubljenomu, primjenjuje se prema Bogu. Najdublja čežnja za nježnim dodirom u poljupcu od strane ljubljenoga upravljena je Bogu. Tako je klanjanje intiman susret s Bogom: ja preda nj stavljam svoje najintimnije čežnje i potrebe, vjerujući da će ih ispuniti. Klanjanje u kršćanskoj tradiciji najčešće je euharistijsko klanjanje. Mi se klanjamo prisutnomu Isusu Kristu u pretvorenu kruhu. Euharistijsko klanjanje je nastalo kad su u srednjemu vijeku euharistijska slavlja izgubila za pučku pobožnost svoje značenje. Budući je prizor liturgije postajao sve nerazumljiviji, narod je tražio sliku za razmatranje, pred kojom bi mogao slaviti liturgiju srca umjesto liturgije klerika, što je Euharistija sve više postajala. Liber Graduum, sirijska knjiga iz četvrtoga stoljeća govori o tri načina liturgije: «u zemaljskoj crkvi postoji vidljiva liturgija, u srcu nevidljiva, u nebu liturgija koju slavimo pred Božjim prijestoljem». (24) Euharistijsko klanjanje ispunjuje potrebu za liturgijom srca u kojoj svaki vjernik može slaviti svoju liturgiju šuteći, «prinošenje srca», «tajna molitva srca, koje se lancem privezalo uz Gospodina i neprestano se njime bavi» (Louf 137). U Euharistiji slavljena liturgija treba liturgiju srca. U svetištu srca dodirujemo nebo, sjedinjujemo se s Isusom Kristom. Tako kaže Izak Sirac: «Požuri se ući u svadbenu odaju svoga srca. Ondje ćeš naći nebesku svadbenu odaju. Jer obje odaje tvore jednu jedinu, i kroz jedna te ista vrata tvoj pogled prodire u obje. Ali stube koje se uspinju u carstvo skrivene su u najdubljoj intimi tvoga srca.» (Louf 137) Molitveno zadržavanje pred pretvorenom hostijom sigurno ne odgovara biblijskomu shvaćanju Euharistije, ali je ipak legitiman izraz naše čežnje da smo uz Gospodina i da se s njime sjedinjujemo u ljubavi. Ali pritom klanjanje nikada ne smije izgubiti svoju nutarnju povezanost s slavljenjem Euharistije. Ono je nastavljanje zajedničke liturgije u liturgiji srca. Euharistijsko klanjanje ima različita značenja. Bitan vidik jest motrenje. Hostija i pokaznica koja ju pokazuje centrirane su na središte. Sama hostija je okrugla. Promatrajući ju postajem sav u sebi zaokružen i cjelovit. A pokaznica u svojoj centriranosti na okruglu hostiju sređuje nešto u meni, kad sam sav oko i gledam ju. Klanjanje je povezano s gledanjem. Gledam pokaznicu i pretvorenu hostiju. Ne promatram izvana, nego gledam kao kod mandale-slike kod koje više nema razmaka između onoga koji gleda i onoga koga se gleda. Njih dvoje postaju jedno, stapaju se u trenutku gledanja. Tako me poklonstveni pogled na Krista u okrugloj hostiji preobrazuje. Ovo gledanje mi otvara pogled za čitavu stvarnost. Hostija je kao prozor kroz koji mogu stvarnost svoga života vidjeti u novome svjetlu. To što je u hostiji preobraženo, najnutarnjija je stvarnost čitava svijeta. U Kristovu očovječenju svijet je već preobražen, tu je sve već obasjano njegovim svjetlom. Pretvorba je u mome srcu. Hostija mi pokazuje istinu moga srca. Tu nisu samo misli koje mudruju i srde se, nisu samo osjećaji straha i briga, nego je tu već Isus Krist koji je preobrazio i moje srce. On je najdublje središte moga srca. U pogledu na hostiju ja spoznajem svoju vlastitu tajnu. I spoznajem tajnu svoje braće i sestara. Ljude više ne gledam naočalama svojih projekcija, nego naočalama hostije koja mi u njima pokazuje Isusa Krista kao njihovu najdublju tajnu. U svakome čovjeku susrećem Krista. Pogled na hostiju daje mi otkriti Krista u ljudima. I tako me hostija pomiruje s mojom braćom i sestrama, daje mi nadu za njih, i budi u meni ljubav prema njima. Pogled na hostiju daje da gledam drukčije i čitav svijet, stvorenje, političku stvarnost. Posvuda nailazim na Isusa Krista kao najdublji temelj. Svijet je u biti već preobražen i ispunjen i prožet Isusom Kristom. Kroz površinu političkih i društvenih realnosti spoznajem u pogledu na hostiju pravu tajnu svijeta: Isusa Krista, Prvorođenoga svega stvorenja. «Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno.» (Kol 1,16) Preobrazbu svijeta po Isusu Kristu otkrio je Teilhard de Chardin u klanjanju. Kad u jednoj seoskoj crkvi gleda hostiju u pokaznici, ima dojam «da se njezina površina širi kao uljna mrlja, ali da se razumijemo, mnogo brže i sjajnije. U početku sam vjerovao da sam jedini koji je ovu preobrazbu opazio; i činilo mi se da napreduje ne budeći nikakvu čežnju i ne nailazeći ni na kakvu zapreku. …Tako me je obavila, usred velikog uzdaha koji podsjeća na buđenje ili jauk, rijeka bjeline, prešla je preko mene i preplavila sve stvari. … Bilo je kao da neka mliječna jasnoća rasvjetljuje univerzum iznutra. Činilo se da je sve oblikovano iz jedne te iste vrste rasječena mesa ispunjena svjetlošću… Tajanstvenim širenjem hostije svijet je dakle bio ražaren – u svome totalitetu, sličan jednoj jedinoj velikoj hostiji.» (25) I Teilhard shvaća kako svjetlo hostije prožima čitav svijet, ispunjuje ga i preobrazuje ljubavlju Isusa Krista: «Od trenutka do trenutka oblikovale su se svjetlucave kapljice čista metala na nutarnjoj površini bivstvujućih i padale u središte duboka svjetla gdje su se gubile; - a istodobno se isparavalo nešto troske. Na području ljubavi događala se transformacija, širila se, čistila, skupljala svu snagu ljubavi koja održava svemir.
|
Mjesta susreta
|
|||
Klanjanje