|
|
||||
|
Mjesta susreta
Klanjanje Ovo sam mogao vidjeti to bolje, kako je u meni kao i u svemu drugome djelovala snaga: bijelo svjetlucanje postalo je aktivno! Bjelina je trošila sve iznutra! – Ona se, na putovima materije, uvlačila do u najdublju intimu srca – širila se do rasprsnuća, samo da u sebe upije supstancu svojih nagnuća i svojih strasti. A sada, kad je zagrizla u njih, povukla je nepobjedivo svoje slojeve, natovarena najčišćim medom svake ljubavi, u svoje središte.» (Teilhard 57 i dalje) Hostija dakle daje da njezino svjetlo padne na čitav svemir. Sve gledamo u njezinu svjetlu prožetu Kristom. Krist je prava esencija kozmosa, njegova ljubav je njezina prava pokretačka snaga. «On je prije svega i sve stoji u njemu… on je Početak… Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu… izmiriti sa sobom sve…» (Kol 1,17-19) Za Teilharda stoga tiha i samotna molitva pred pretvorenom hostijom nije ništa strano svijetu, naprotiv, molitva preobrazuje svijet, budi sve oko nas na život. Ovako piše Teilhard: «Hoćemo li da se oko nas zgusne božanska atmosfera? Onda gajimo i revno hranimo sve snage sjedinjenja, čežnje, molitve koje nam nudi milost. Božansko svjetlo će već kroz našu sve veću prozirnost koja nas svagda pritišće, snažnije prodrijeti.» (Louf 155) Pogled na hostiju daje nam posvuda u svijetu prepoznati Krista. Ovo gledanje nam dariva nadu za čitav svijet. Mi ćemo naš svijet promatrati očima pouzdanja, ne isključujući ružičastocrvenim naočalama sve negativno, nego gledajući kroz hostiju na pravi Temelj svijeta. I ondje ćemo otkriti Krista kao pratemelj svega bitka. Tako euharistijsko klanjanje nikada nema samo individualni karakter. U njemu gledamo na čitav svijet, na ljude oko nas i na kozmos s mnoštvom zviježđa i sunčevih sustava. Mi smo prilikom klanjanja na bilu vremena, u srcu svijeta, na razvodnome mjestu kozmosa. U najdubljoj nutrini svijeta gledamo na pretvorenu hostiju i znamo da je ona uistinu pratemelj, srce svih stvari, da je ispod površine sukoba i borbi Krist kao središte koji je već preobrazio temelj, a sada želi prožeti čitav svijet bljeskom svoje božanske ljubavi. Euharistijsko klanjanje je osobni susret s Isusom Kristom, koji je u hostiji prisutan kao onaj koji se predaje za nas. U Euharistiji smo slavili Isusovu smrt i uskrsnuće. Krist se u svojoj smrti predaje za nas, a u svome je uskrsnuću prisutan za nas kao onaj koji je pošao k Ocu i nama ondje pripravio mjesto. U euharistijskoj prisutnosti dolazi Krist iz kuće Očeve, ne napuštajući ju, u našu kuću. Posjećuje nas kao onaj koji dolazi od Oca. (26) I dariva nam sebe. Hostija je slika Krista koji se za nas predaje na križu. Klanjanje znači susresti Isusa Krista koji se za mene osobno predaje, koji me tako ljubi da je umro za mene. Klanjanje je razmatranje u šutnji Isusova predanja na križu koje smo slavili u Euharistiji, u stanovitome smislu meditativni nastavak euharistijskoga slavlja. U Isusovoj ljubavi koja je dohvatljiva i vidljiva u kruhu mogu se izliječiti naše rane, tu dobivamo jedan drugi pogled na našu samoću, za naše tjeskobe, za našu srdžbu. Gledamo onoga koji nas ljubi. Ne moramo ništa činiti, nego gledati. Onako kao seljak koji je župniku Arškomu odgovorio na pitanje što to čini čitav dan u crkvi: «Ja motrim njega a on motri mene. To je dostatno.» U hostiji gledam onoga koji me ljubi. A mene gleda Isus Krist s križa, s kojega hoće sve privući k sebi. To je pozivajući pogled njegove ljubavi, pogled koji privlači i ozdravlja, pogled koji mi omogućuje prihvatiti sama sebe unatoč mojoj krivnji. I krivnja je obuhvaćena pogledom onoga koji se za mene predao na križu. Što više gledam Krista, to više dolazim u dodir sa svojim vlastitim bićem. Što mi je prisutniji Kristov Ti, to i ja postajem prisutniji. U tihome gledanju na Gospodina prisutna u hostiji dovršava se ono što Martin Buber piše o susretu: tu postajem Ja po Ti, tu u susretu s Kristom nalazim sebe. Tu se moje srce kod Krista može smiriti. Tu osjećam da jednostavno smijem pred njim biti, a da ništa ne moram niti trebam. Smijem jednostavno biti. Dobro je tako. Dostatno je biti pred njim, bez određene namjere kao u prijateljstvu. Gledam na Isusa Krista koji me ljubi, koji me oslobađa za moje vlastito središte; on me privodi istini, on sređuje sve u meni prema pravome središtu, prema Bogu. Sve strano i otuđeno u pogledu na njega potiskuje se na rub. Prosijava pravo biće. Ja dolazim u dodir sa svojom pravom jezgrom, s onom slikom koju si je Bog o meni načinio. Tako u klanjanju mogu do kraja živjeti svoju čežnju za istinom. U pogledu na Krista u okrugloj hostiji sve u meni postaje okruglo, sve centrirano prema pravome središtu, prema Bogu, po kome i u komu tek nalazim svoju istinu, istinu koja oslobađa. Klanjanje kao zaboravljanje sama sebe i kao čisto gledanje na Gospodina prisutna u hostiji konkretan je način kontemplacije. Contemplatio kao čista šutnja pred Bogom može se vježbati na različite načine; može se postići preživanjem riječi Pisma (ruminatio), Isusovom molitvom, pažnjom na disanje i silaženjem na dno duše. Ali se može izraziti i u obliku klanjanja. Klanjanje stoga nije sekundaran oblik kršćanske pobožnosti, nego legitiman način kontemplacije. Potreba mnogih ljudi za klanjanjem pokazuje da tradicija euharistijskoga klanjanja dotiče jednu čovjekovu stranu koja mu čini dobro. Euharistijsko klanjanje uključuje oko u kontemplaciju. Tako je ono za mnoge dobar put u susretu s Isusom Kristom i po njemu, slici nevidljivoga Boga (Kol 1,15), s vječnim Ocem. Klanjanje je u Tradiciji često povezivano sa štovanjem Srca Isusova. Otuda dobiva susret s Isusom Kristom u hostiji opet jednu drugu obojenost. Susrećem Krista s probodenim Srcem. Krist je pustio da bude za nas ranjen da se ne bismo slomili u svome životu. I dao se za nas probosti da bude otvoren za sve nas. «Otvor srca je predanje najintimnijega i najosobnijega na javnu uporabu; otvoreni i ispražnjeni prostor je pristupačan svima.» Tako Hans Urs von Balthasar opisuje tajnu otvorena Srca. (27) Isusovo Srce stoji otvoreno za sve nas. Mi možemo ući u njegovo najintimnije područje. Smijemo se skriti u njegovoj ljubavi. Tako intimnost klanjanja, koja se krije u riječi adorare, dolazi u štovanju Srca Isusova do punine. Tu se stvarno radi o intimnoj Isusovoj ljubavi koji za nas otvara svoje Srce da bismo ušli u njegovu intimnost i u njoj ozdravili. Srce je prariječ, praslika. Označuje najdublju intimu čovjeka, označuje čovjeka ukoliko može osjećati i ljubiti. Otvoreno Kristovo Srce je prema Ivanovu Evanđelju izvor iz kojega se Duh Sveti izlijeva na čitavo čovječanstvo. Isus je za vrijeme svoga života ozdravio samo one ljude, i samo onima pokazao svoju Slavu, koji su ga vidjeli i dodirnuli. U smrti je Isusovo djelovanje postalo neograničeno na čitav svijet. Tu se izlijeva Isusov Duh na sve ljude koji su spremni vjerovati. Čitavo Ivanovo Evanđelje doseže svoj vrhunac u prizoru kad vojnik kopljem probada Isusov bok. To je trenutak u kojemu se Krist proslavlja i njegov Duh izlijeva na sve ljude. Prilikom svadbe u Kani su šest vrčeva vode koji se pretvaraju u vino. Naš život je postao bez okusa kao voda. S vodom nije moguće slaviti slavlje, tu ne može ništa odozgor ući u naš život. Po Božjemu očovječenju u Isusu Kristu naš život je postao vino, dobio je jedan drugi okus, jer sam Bog s nama svadbuje i s nama se povezao. Na križu se sada otvara sedmi vrč, koji na sve nas izlijeva Božju ljubav i slavu, sada život sviju nas postaje nov, postaje vječnim blagdanom uskrsnuća. U razgovoru sa Samarijankom o šestome času, dakle u trenutku kad se probada Isusov bok, Isus obećava vodu koja može utažiti najdublju čovjekovu žeđ, žeđ za životom. On ovu životvornu vodu izlijeva u svojoj smrti na ljude. Tada teku krv i voda iz njegova boka. To je voda Duha Svetoga, koja taži našu žeđ, jer je izraz najdublje Isusove ljubavi. Isus za nas predaje sve da bismo živjeli iz njegova izvora. Isus ispunjuje i drugu žeđ Samarijanke, žeđ za ljubavlju. Imala je šest muževa, ali svi oni nisu mogli utažiti njezinu čežnju za ljubavlju. Isus je sedmi muškarac koji ju može istinski ljubiti jer ima Srce koje se otvara, Srce iz kojega struji njegova ljubav. Kad u klanjanju motrimo na ovo Srce, i iz naše će nutrine poteći rijeke žive vode. Tako nam je obećao Isus: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen» (Iv 7,37-39). Tako nam Ivanovo Evanđelje pokazuje uvijek iznova na probodeno Isusovo Srce kao izvor svega spasenja, kao izvor vječnoga života, života koji se adekvatno opisuje kroz sedam znamenja njegovih čudesa.
Jedna stara rečenica glasi: Cor patet quia patiens. Isusovo Srce stoji otvoreno za nas, jer trpi, jer pripušta bol. Samo onaj tko je ranjiv, može ljubiti. Samo ranjeni liječnik može ozdravljati, kažu Grci. Jer Isus za nas trpi, njegovo Srce stoji za nas otvoreno, zato na njemu možemo ozdraviti. U romanu «Svršetak jedne afere» govori Graham Greene o Sari kao ženi koja koleba između ljubavi prema svome mužu Henryju i Bendrixu, svomu ljubavniku. Ne želi izgubiti ni svoga muža ni Bendrixa. Konačno oboli i na bolesničkoj postelji shvati da je sve radila krivo, ali u probodenu Isusovu Srcu prepoznaje i mogućnost jedne druge ljubavi. Kaže: «Dragi Bože, pokušala sam ljubiti a sve sam potpuno upropastila. Kad bi mogla ljubiti Tebe, znala bih, kako moram ljubiti druge… Vjerujem da si umro za nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me ljubiti: moja bol me ne pritišće. Njihova je bol ta koju ja ne mogu podnijeti. Neka moja bol traje i dalje, ali njih ozdravi od njihove. Dragi Bože, kad bi na trenutak sišao sa svoga križa i meni dopustio da stupim na Tvoje mjesto. Kad bih mogla trpjeti kao što Ti trpiš, mogla bi i ozdravljati kao ti.» (28) Graham Greene opisuje time tajnu Isusova Srca. Kad obavljamo euharistijsko klanjanje, neka to bude ono mjesto na kome bismo od Isusa Krista naučili ljubav koja može trpjeti a time ujedno i liječiti. Tako klanjanje nije nešto čisto privatno, nego uživljavanje u jednu drugu ljubav prema našim bližnjima. Mogli bismo u ovo probodeno Srce staviti sve ljude koji su nam na srcu. I mogli bismo, gledajući ovo samo probodeno Srce, otvoriti svoje srce da može ljubiti i ozdravljati ljude koje iz dana u dan susrećemo. Tradicija je odnos klanjanja prema ljudima oko nas izrazila mišlju o zadovoljštini. Danas nam je ovo teško zamisliti. Ali to ne znači da za druge možemo činiti zadovoljštinu, nego da ih stavimo u ljubav Isusa Krista, u otvoreno Srce koje jedino može ozdraviti i u kojemu je veća i jača ljubav od svake ljudske krivnje. U susretu s ranjenim Srcem mogu pronaći i put da se drukčije odnosim prema svojim ranama. Ta ja bih najviše volio da više ne osjećam svoje rane. Želio bih osloboditi ih se. Da me više ne bole. Pokušavam ih tako zacijeliti molitvom ili psihološkim tehnikama, da više ne ostavljaju nikakva traga, da njihovi ožiljci potpuno iščeznu. Istodobno osjećam da to ne ide, da sam unatoč tomu još uvijek osjetljiv. Uvijek iznova bivam pogođen na svojim osjetljivim mjestima i rane se ponovno otvaraju. Isusovo Srce mi pokazuje jedan drugi put. Uopće nije toliko važno da mi rane zacijele. One se moraju preobraziti. Rana može i za mene postati izvorom života. Ako se pomirim sa svojom ranom, ona može tada postati mjesto na kojemu me Bog uvijek iznova dodiruje. Moram se dakle osloboditi pritiska da više ne smijem osjećati svoje rane. Smijem ih osjetiti. Smije boljeti, ja smijem kod kritike biti povrijeđen, iako sam davno uvidio kakvi se tu mehanizmi odvijaju. Ako se pomirim s time da sam još uvijek osjetljiv, ranjiv i uvrjedljiv, tada mogu upravo na tim osjetljivim mjestima iskusiti Boga kao onoga koji me dodiruje, koji me podsjeća na to da je samo on moje spasenje. Tako je i za Jakova rana (iščašen kuk na kojemu ga je Bog dotaknuo) znak sjećanja na onaj noćni susret s Bogom. Kad osluhnem u svoju ranu, osjetit ću u njoj duboku čežnju za ljubavlju. Kad ovu čežnju stavim pred probodeno Isusovo Srce, bol doduše neće prestati, ali će se preobraziti, postat će trpljenje koje može ozdraviti i druge, kako je to poželjela Sara. Naše rane mogu postati ne samo dodirne točke Božje ljubavi prema nama, nego i izvorom života za druge. Pitanje je, gdje stvarno i djelotvorno pomažemo drugima. Pomažemo li im ondje gdje smo jaki i dajemo im dobronamjerne savjete, ili im, naprotiv, ne pomažemo ondje gdje puštamo da uđu u naše rane? Ako se ne ljutim neprestano zbog svoje osjetljivosti, nego se pomirim s njom, ona može postati blagoslov za druge. Tada se neću povrijeđen povući kad uvrjeda zaboli, i neću grditi sebe što sam još uvijek toliko ranjiv, nego ću se u svojoj uvrjedi i svojoj nemoći okrenuti k Bogu. Bog može preobraziti moju osjetljivost u izvor života iskazujući mi po njoj svoju milost koja jedina može ozdraviti. Osjećam svoju nemoć, ali osjećam i braću i sestre. I zato mogu zaista viknuti iz dubine svoje nemoći i držati se skupa sa svojom braćom i sestrama u ljubavi probodena Srca. Ukoliko sve, koji su nam na srcu, držimo u otvorenu Isusovu Srcu, možemo za njih crpiti nadu. Mi osjećamo da je ovo Srce otvoreno i za njih i da želi sve nas preobraziti da bi se držalo u našemu otvorenu i ranjenu srcu u naše vrijeme i doprlo do ljudi koji ne nalaze put do svetohraništa. Klanjanje nas hoće preobraziti. Mi smo pokaznica, jer u nama prebiva Isus Krist. I mi moramo ovu pokaznicu iznijeti u svijet. Pokaznica mora pokazati dvoje: okruglost hostije, to što je u nama po Isusu Kristu postalo cjelovito, Isusovu ljubav koja se predaje i ozdravlja, i ranu koja je otvorena, koja može trpjeti i time ozdraviti. Najljepša molitva, koju možemo u klanjanju iznijeti pred Boga, jest molitva koju su molila ona trojica lübečkih kapelana prije svoga smaknuća u Trećemu Reichu. «Gospodine, evo mojih ruku. Stavi u njih što hoćeš. Uzmi što hoćeš. Povedi me kamo hoćeš. U svemu budi volja tvoja.» Klanjanje je predanje Bogu, predanje koje se hoće ostvariti u konkretnoj svakodnevici. Ono je susret s Kristom koji se predao za mene, da i ja u predanju svoje ljubavi iskusim njegovu ljubav u sebi i predam ju dalje ljudima koji na mene čekaju.
|
Mjesta susreta
|
|||
Klanjanje