|
|
||||
|
Mjesta susreta
Nakon što smo prošli četiri koraka molitve kao susreta, opisat ćemo četiri konkretna mjesta na kojima je moguće iskusiti molitvu kao susret. Prvi se dio odnosi na osobnu molitvu u kojoj nemam neke određene nakane, nego jednostavno stupam pred Boga s mojim trenutačnim raspoloženjem. Četiri mjesta opisuju sada različite oblike molitve kako ih je razvila duhovna tradicija. Pritom sam se ograničio na oblike koji se odnose na molitvu pojedinca. Kod ovih načina molitve postoji jedna prednost. Ja ne pristupam Bogu tek tako, nego to činim na jedan određeni način: ili dolazeći k njemu moliti za druge ili mu se želim svjesno pokloniti kao svomu Gospodinu i Bogu, ili osluškujući njegovu riječ u lectio divina i moleći mu odgovaram, ili pak pokušavajući s nekom određenom metodom vježbati neprestanu i unutarnju molitvu da bih živio iz toga neprekidna susreta s Bogom.
Molitva za druge
U molitvi ne susrećem samo Boga, nego na jedan nov način i svoju braću i sestre. Kad molim za drugoga, gledam ga novim očima. Ostavljam svoje predrasude i gledam ga očima Božjim. To me dovodi u nov odnos prema njemu. U molitvi se osjećam na dubok način povezan s drugim, na način koji uključuje osjećaje, ali ih ujedno i nadilazi. Za njega imam novu nadu i tada mi često u molitvi dođe ono što bih drugomu mogao reći ili napisati. Molitva unosi pokret u odnos, potiče maštu na novi i intenzivniji susret.
Moliti za druge ne znači formulirati samo kratku prošnju. A pogotovo ne propisivati Bogu što mora s drugim učiniti. Katkad puta je naša molitva za drugoga više molitva protiv njega. Molimo Boga da se drugi konačno urazumi, da konačno uvidi što želimo. Tada pokušavamo manipulirati Bogom da ispuni naše želje koje imamo prema drugome. Ipak, susret se tada ne može dogoditi. Moliti za drugoga značilo bi: zamišljam sebi drugoga, uživljavam se u njega. Za čime čezne, od čega trpi, koje misli i osjećaji njega pokreću kad je sam, kad moli? Što bi mu zaista činilo dobro? Kad sam se neko vrijeme uživio u njega, mogu moliti Boga da mu daruje ono što treba, da ga blagoslovi. Mogu pokušati željeti mu ono što će mu činiti dobro. Ali brzo ću opaziti da svojim riječima ne stižem daleko. Na pamet mi više ne dolaze nove riječi. Tada mogu samo ponavljati: Gospodine, blagoslovi ga, blagoslovi ju. Pritom ne moram vršiti nasilje nad svojim osjećajima. Ali ako uvijek iznova kažem: Gospodine, blagoslovi ga, blagoslovi ju, promijenit će se i moji osjećaji. Ja ću u sebi osjetiti blagonaklonost prema drugome. Prije svega nestat će mojih predrasuda i ja ću ga gledati drugim očima. Bolje ću ga razumjeti. Osjetit ću nutarnju povezanost. Uspostavit će se odnos.
Slika koja mi pri molitvi za drugoga može pomoći jest: zamišljam si da sam s drugim povezan poput dviju spojenih posuda). Božja ljubav pri udisaju struji u mene, a pri izdisaju struji u spojenim posudama prema drugomu. Božja ljubav koja teče u mene, onkraj je osjećaja. Ne moram ju osjetiti. Moram samo u nju vjerovati. Ona je u meni. Ali ona će u meni ostati životna jedino ako ju ne zadržim sebično za sebe, nego pustim da struji dalje. U meni se pritom katkad javlja otpor. Moram li se drugomu zaista tako otvoriti, nemam li tada dijela na njegovu nutarnjemu kaosu? Ne mogu sebi dopustiti da budem povezan s tim kaotičnim i dotučenim čovjekom, da budem preplavljen njegovim gorkim i otrovnim osjećajima, njegovim agresijama. Moram se zaštititi i ograditi se od njega. Ali ovu zaštitu trebam jedino kad se radi o čisto ljudskom otvaranju. Ali ako sebi zamislim da kroz naše spojene posude struji Božja ljubav, ne trebam se bojati da ću biti preplavljen osjećajima drugoga. Tada smijem vjerovati da tu nastaje zdrava povezanost, da kroz nas struji Božja ljubav i da oboje možemo ozdraviti.
|
Mjesta susreta
|
|||