|
|
||||
|
Mjesta susreta
Molitva za druge
Ali molitva djeluje i na drugoga, iako taj drugi ne zna da za njega molimo. Za starca Siluana može svijet opstati jedino zato što se na ovoj zemlji u svako vrijeme moli. Mi ne znamo tko čini stvarne promjene u ljudskome duhu, tko primjerice kod tako velikih prevrata u mirovnoj politici stvarno ruši zidove među narodima i ljudima, stvaraju li se preduvjeti za to demonstracijama ili molitvom. Mi se smijemo pouzdati barem u to da iz naše molitve za druge proizlazi neko gibanje. Djela apostolska opisuju što može učiniti molitva. Kad Pavao i Sila u nutarnjoj tamnici, noge su im u kladama, o ponoći započnu moliti, pjevati hvalu Bogu, «odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi» (Dj 16,26). To je lijepa slika djelovanja vjerničke molitve. Tu nastaje potres, tu se u nama i oko nas nešto pokreće. Tu zidovi naše tamnice dobivaju pukotine, tu se otvaraju vrata prema drugome, tu susret postaje moguć, tu nastaje novo zajedništvo kao što izvješćuje Luka u ovome noćnom prizoru u tamnici: «(Tamničar) ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu» (Dj 16,34). Molitva ruši zidove među ljudima, otvara zatvorena vrata i oslobađa nas okova koji nam priječe susresti drugoga. Tako molitva stvara susret s drugim i po sebi je već susret, «otvorenost drugomu», kao što Steinbüchel opisuje susret. (Steinbüchel 61)
Ali molitva za drugoga vodi ne samo do novoga susreta s čovjekom za koga molimo, nego produbljuje i susret s Bogom. Upravo kad molim za čovjeka koga volim, molitva me može dovesti u veću blizinu k Bogu, kako je gore opisao Siluan. Drugi tada postaje slika kroz koju mogu gledati Boga. I Bog dobiva preko drugoga ljudsko lice. I moja ljubav prema Bogu biva nošena osjećajima prema voljenu čovjeku. Katkad trpim zbog toga što mi je molitva tako beskrvna. Hoću ljubiti Boga, ali ne osjećam ljubavi. Tada mi molitva za drugoga može pomoći da u ljubav prema Bogu pustim čitavu paletu osjećaja koji se u odnosu prema voljenu čovjeku javljaju sami od sebe. Tada iskusujem Boga zaista blizu, uistinu kao onoga koji me nježno grli, koji me gleda blagonaklono i dobrostivo, pred kojim mogu počinuti jer me razumije, pred kojim se rado zadržavam jer je On sam uistinu dostatan. Ja tada u molitvi ne moram zaboraviti voljena čovjeka, nego mogu preko njega gledati Boga koji tako dobiva ljudsko lice, ljubeće i nježno srce. I mogu svoje osjećaje do kraja osjećati i upraviti ih Bogu. Tada ću uistinu susresti Boga čitavim svojim srcem kao onoga koji me ljubi i koga i ja pokušavam ljubiti.
Henry Nouwen je prilikom svoga boravka u trapističkome samostanu iskusio što znači molitva za druge. Moliti za druge znači najprije pročistiti vlastito srce da bi drugi imali u njemu mjesta. Nouwen piše: «Kako mogu uzeti u svoju molitvu nekoga, ako u njemu (srcu) nema za njega nimalo mjesta, gdje je slobodno i ugodno? Ako sam još uvijek pun predrasuda, ljubomore i osjećaja srdžbe, svatko tko uđe bit će ranjen. Vrlo sam živo spoznao da u svojoj najdubljoj intimi moram stvoriti prostor da bih mogao u nj pozvati druge i pomogao im ozdraviti. Moliti za druge znači ponuditi drugima gostoljubivo mjesto, na kojemu zaista mogu čuti njihove brige i boli. Suosjećanje pretpostavlja stoga samoispitivanje koje pomaže nekoj vrsti nutarnje dobrote i ljubaznosti.
Ako mi je nutrina dobrostiva i ljubazna – ako imam srce od krvi i mesa, a ne od kamena, prostor širok nekoliko stopa poda kojim mogu ići bos - tada u njemu mogu susresti Boga i svoje bližnje. Središte moga srca može tada postati mjesto na kojemu će Bog čuti molitve za moje bližnje i obuhvatiti ih svojom ljubavlju.» (16)
|
Mjesta susreta
|
|||
Molitva
za druge