|
|
||||
|
Mjesta susreta
Neprestana molitva Susret u molitvi nije samo nešto protokolarno, on se ne događa samo kad svjesno stanem pred Boga, nego mora postati čovjekov trajan temeljni stav. Tradicija monaštva govori o neprestanoj molitvi ili o trajnoj nutarnjoj molitvi. Cilj monaštva sastojao se u tome da uvijek žive u Božjoj prisutnosti, da bez prestanka mole i tako neprestano žive iz susreta s Bogom. Čitav život treba biti prožet susretom s Bogom. Neprestano živim pred njim, pred njegovim očima, od njega s ljubavlju i blagonaklono gledan. Susret s Bogom prožima čitav moj život, moj rad i počinak, moje misli i osjećaje, moj govor i moju šutnju. Nikad ne živim izvan odnosa, nego uvijek u odnosu sa svojim Bogom. Pritom ne moram uvijek izričito misliti na Boga, susret je, naprotiv, pozadina na kojoj živim, ona je kao ozračje u kojemu se krećem. Tako je Pavao u svome govoru na Areopagu izrazio: »U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).
Monasi su razvili metode koje nam mogu pomoći uvijek i svuda živjeti iz susreta s Bogom. To je takozvana nutarnja molitva, koja je uvijek u nama i nikad nam ne može biti oduzeta. Da bih došao do ove nutarnje molitve, moram dakako poći dugim putem vježbanja. Za monahe se ovaj put vježbanja sastojao u molitvi od jedne riječi, u ruminatio, u »prežvakivanju«, razmatranju uvijek istoga retka psalma ili molitve Isusu. Molitva Isusu postala je prije svega u Istočnoj crkvi put meditiranja uopće. Ali i u Zapadnoj crkvi danas je veoma obljubljen i za mnoge je postao konkretan oblik neprestane molitve. Sastoji se u neprestanu ponavljanju formule »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!« Pritom se ova formula može i skratiti, već prema ritmu disanja pojedinca. Dapače, molitva Isusu može se svesti i samo na ime Isus, i tada ga se povezuje s izdisajem.
Monasi u molitvi Isusu vide sažetak čitava evanđelja. Ona je sastavljena iz ozdravljenja Banimeja (Mk 10, 47), gdje Banimej moli Isusa za ozdravljenje svoje sljepoće: »Isuse, smiluj mi se!«, i iz Lk 18, 13, gdje carinik ponizno pred Bogom moli: »Bože, smiluj se meni grješniku!« Tako su u ovoj molitvi izražena dva temeljna stava: prvi je molitva za ozdravljenje. Mi nosimo sa sobom sve svoje rane. U molitvi molimo Boga da ozdravi naše rane. A često smo slijepi. Ne želimo vidjeti stvarnost kakva ona jest. Zatvaramo oči pred realnošću svoga života, pred realnošću svojih bližnjih i čitava svijeta. U molitvi Isusu molimo Boga da nam otvori oči da bismo smogli hrabrosti pogledati u oči sebi i svome životu. Molitva Isusu dariva nov način gledanja. Sve gledamo u Božjemu svjetlu i posvuda gledamo Božjim očima. Često smo prešli svoje snage da pogledamo u oči realnosti. Samo ako nas Krist uzme za ruku, kao Banimeja, imat ćemo hrabrosti otvoreno pogledati stvarnost. Mi se više ne moramo plašiti toga, jer znamo da je uz nas Krist i da nam otkriva istinu svijeta. Svijet možemo gledati otvoreno, jer u njemu već posvuda susrećemo Boga.
Drugi temeljni stav je poniznost carinika koji se ne pouzdaje u sebe i svoje uspjehe, nego u Božje milosrđe. To je silno pouzdanje u to da nas Bog prihvaća ovakve kakvi smo. Kad uvijek iznova molim: »Isuse Kriste, smiluj mi se«, onda je to manje usrdna prošnja za milosrđem, nego zahvalno znanje o ovome milosrđu, zahvalnost milosrdnomu Bogu. Tako ova molitva s vremenom stvara dubok nutarnji mir i tihu radost zbog Boga pred kojim smijem biti kakav jesam, i slab i grješan. I tako ću postupno sam postati milosrdnijim sa samim sobom. Neću sebe više mrcvariti samopredbacivanjima kad učinim neku pogrješku, nego ću ju staviti u Božje milosrđe. Tako se mogu s time pomiriti. I ja ću postati milosrdniji prema svojim bližnjima. Kad prilikom ispovijedi osjetim da se u meni javljaju negativni sudovi, tada mi molitva Isusu pomaže doći do milosrdnijega stava prema drugome. Tako pravednije prosuđujem njegovu tajnu nego svojim nepromišljenim predrasudama, u kojima drugoga gledam samo kroz naočale svoje projekcije.
|
Mjesta susreta
|
|||
Neprestana
molitva