|
|
||||
|
Mjesta susreta
Neprestana molitva A Izak Sirac govori o tome: »Vrhunac svake askeze jest molitva, koja više ne prestaje. Tko ju postigne, smjestio se s njom u svome duhovnome trajnom boravištu. Kad Duh uđe da bi se nastanio u nekome čovjeku, ovaj više ne može prestati moliti, jer Duh u njemu neprestano moli. Spavao ili bdio, uvijek je molitva na djelu u njegovu srcu. Jeo ili pio, počivao ili radio, kad tamjana molitve uzdiže se sam od sebe iz njegova srca. Molitva u njemu više nije vezana ni na koje vrijeme, ona je neprekidna. Slijedi ju čak i u snu, iako skrovito, jer šutnja oslobođena čovjeka po sebi je već molitva. Njegove misli su dane od Boga. Najtiši podražaj njegova srca je kao glas koji šutke i potajice pjeva Nevidljivomu.« (Louf 148 i dalje)
Neprestana molitva Isusu vodi do postojana života iz susreta s Isusom Kristom. U moljenju Imenu Isusovu u naše srce dolazi sam Krist i čini ga svojim prebivalištem. Tako opisuje Hezihije iz Batosa, bizantski autor iz srednjeg vijeka: »Neprestano zazivanje Isusa, povezano s gorućom čežnjom za njim i puno radosti zbog njega, ispunja ozračje našega srca blaženstvom i radošću. Sjećanje na Isusa i neprestano zazivanje njegova imena proizvode nešto kao božanski zrak u našem duhu.« (Louf 152) Molitva Isusu budi u meni snage koje su ranije bile zatrpane pod težinom moga posla, mojih briga. Ona sve u meni dovodi u vezu s Isusom Kristom, u vezu s onim koji me ljubi i koji ima srca za mene, srca koje ne osuđuje, nego ima smilovanja. Cilj je duhovnoga puta neprestano živjeti u ovoj vezi ljubavi s Isusom Kristom i u njemu postati zdrav i čitav. U ovoj vezi u meni se ništa ne potiskuje, nego je sve promotreno i povezano s Bogom.
Ovaj postojan život iz susreta s Bogom ima Benedikt pred očima kad piše: »Prvi se stupanj poniznosti sastoji u tome da čovjek uvijek ima pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi ... I nek bude svjestan da Bog svakoga časa gleda na njega s neba, te da Božje oko prati njegovo ponašanje na svakome mjestu i da ga anđeli o tome stalno izvješćuju.« (34)
Duhovni život je za Benedikta život u prisutnosti Boga koji me ljubazno i blagonaklono, ali i ispitujući i istražujući gleda. U ovom pogledu Božjemu tek pravo nalazim sebe, tu moj život dobiva jedan drugi okus. Tu osjećam da je moj život stalan odgovor Bogu koji me gleda i poziva. Ja ne živim gdje mu drago u nekome neobvezatnom prostoru, nego živim pred očima Božjim, živim iz stalna susreta s ljubećim i milosrdnim Bogom. To znači molitva bez prestanka. To nije rezultat napora, nego uvježbavanje života iz susreta. Alternativa ovome životu iz susreta jest život u rastresenosti. Za monahe je bila neprestana napast iskrasti se iz susreta, iz odnosa s Bogom, i povući se u privatne odaje svoje fantazije, gdje se može neobvezatno šetati i sanjati o svojim iluzijama.
Ali život iz susreta mora se sasvim konkretno uvježbati. Taj nam život nije položen u krilo. Monasi ga vježbaju moleći posvuda i u svako vrijeme molitvu Isusu. Ali da ju mogu uvijek moliti, moram ju najprije moliti u određenim trenutcima dana. Moram ju vezati uz određenu djelatnost. Kad se, npr. ujutro probudim, trebam svjesno govoriti molitvu Isusu. Kad idem iz kuće, kad se vozim na posao, kad ulazim u neku kuću, kad dolazim k ljudima, kod otkucavanja punoga sata na tornju, kad zvoni telefon, posvuda bih mogao govoriti molitvu Isusu. Izvanjske stvari bi mogle za mene biti znak sjećanja, koje zatim s vremenom same od sebe izazovu u meni molitvu Isusu. Ako me tako izvanjske stvari podsjećaju na prisutnost Isusa Krista koji ima za me smilovanja, moj će život tada postati drukčiji. Više neće biti određivan izvanjskim događajima, nego ću u svemu susretati Isusa Krista. Posvuda i u svemu što se događa ja tada živim iz susreta s Kristom. A polazeći od susreta s Kristom ja se onda na jedan nov način susrećem i s ljudima i sa situacijama svoje svakodnevice. Stanje mojih osjećaja tada neće određivati izvanjski događaji, nego Isus Krist koga u svemu susrećemo. Isusova blizina potiskuje često nametljivu blizinu ljudi ili problema. I ja ih mogu tada rangirati dajući im vrijednost koju trebaju. Neću pustiti da me pritisnu, nego ću ih susretati s nutarnjim odmakom. Budući posvuda živim iz susreta s Kristom, izvanjski događaji više ne mogu mnome ovladati. Tako je i s ljudima koji se vole. Budući znaju za njihovu ljubav, jer žive iz ljubećega susreta, oni više ne dopuštaju da ih određuju činjenice dana. Oni su, naprotiv, određivani ljubavlju. Tako susret s Kristom želi prožeti čitav naš život i preobraziti ga. Sve treba dobiti okus Božjega milosrđa i dobrote. Susret s Kristom i s Ocem Isusa Krista budi u nama pravu jezgru na život, čini nas u svemu životnijima i tako nam stvarno dariva vječni život, život koji ima jednu drugu kvalitetu nego život oko nas, život u slobodi i blagosti, u ljubavi i radosti. Ne moramo se preobrazivati mi, nego susret s Bogom preobrazuje nas, i tako nas stvarno vodi do našega istinskoga Ja.
|
Mjesta susreta
|
|||
Neprestana
molitva