|
|
||||
|
Molitva kao susret
Razgovor sa Bogom
Treći se korak sastoji sada u onome što mi normalno nazivamo molitvom, u razgovaranju s Bogom. Tu se neki odmah pitaju: što to moram kazati Bogu, ta on ionako već sve zna. On, naravno, zna sve. Bog ne treba ni moju molitvu. Ali ja trebam molitvu. Meni čini dobro da se u svojim najintimnijim potrebama i slutnjama obratim Bogu. Ta možemo si zamisliti što bi bilo da se možemo obraćati samo ljudima a ne Bogu, pratemelju svakoga bića. Tada bismo sami sebi bili nerazumljivi. Jer ljudi ne mogu odgovoriti na naša posljednja pitanja. Oni nam mogu podariti malo razumijevanja i zaštićenosti. Ali bi nas s našim najdubljim slutnjama i čežnjama ostavili same. Mi bismo živjeli u jednome hladnom i neshvaćenome svijetu. Molitva nam daje, usred tuđine i neudomljenosti našega bivstvovanja, osjećaj sigurnosti, shvaćenosti i prihvaćenosti. S našim se pitanjima smijemo obratiti na onoga koji jedini može na njih odgovoriti. Upravo na pitanje o trpljenju i o smrti nedužnih ne može nam ni jedan čovjek uistinu odgovoriti. Ali mi i ne živimo u prostoru apsurda, nego smijemo zazivati Boga, pratemelj svega svijeta.
Što sada trebam Bogu reći? Trebam mu reći sve što se u meni javlja. Trebam izraziti svoj život, takav kakav je konkretno. Ja mogu pripovijedati Bogu o susretima s ljudima, o onome čime se upravo bavim, o srdžbi i razočaranju, o radostima i lijepim doživljajima, o tjeskobama i brigama i o mojoj nadi. Molitva ne mora biti pobožna, ona samo mora biti iskrena, ona mora stvarno rasprostrijeti moj život pred Boga. Pritom može pomoći da to što mi padne na pamet zaodjenem u riječi, ili u nutarnje riječi, ili pak u riječi koje je moguće čuti. Dobra je vježba sebe jednom prisiliti na pola sata glasna razgovora s Bogom. Pritom mogu započeti s pitanjem: Bože, kakvim me ti zapravo smatraš? Što kažeš o meni i o onomu što činim? Ili bih se mogao pitati što ja ovomu Bogu želim reći, tako da to bude, u skladu s mojom istinom. Pritom se moram prisiliti da zaista izdržim pola sata. Kad me Bog odgurne daleko, ja ću tada razgovarati s Njim o tome. Ako sam ljut, ja ću Mu to reći. I kad mi više ništa ne pada na pamet, razgovarat ću s Bogom o tome koliko su mi druge stvari važnije od Njega. Ovaj način molitve dakako nije vježba za svaki dan, inače bi postala brbljanje. Povremeno, prije svega onda kad je u meni nastala zbrka ili praznina, ovo je dobra pomoć. Osobno ovu vježbu ne činim nimalo rado. Ali kad se upustim u nju, osjetim da mi dobro čini. U početku imam pripravljeno dostatno riječi i formulacija da svoju molitvu učinim zanimljivom. Ali kad-tad dođem do one točke kad više ne vjerujem svojim formulacijama, kad moram uistinu Bogu reći istinu svoga života. Tu moram tada iskreno reći što me u mome srcu pokreće. Molitva ispadne uvijek drukčija nego što sam ja očekivao. Ona me prisiljava na istinu. Ja Bogu ne mogu ništa nabajati. Njemu moram reći kako je sa mnom. Nije dostatno pripovijedati mu sve moguće, moram mu ispripovjediti svoju najdublju istinu. Jedino tada će me molitva osloboditi. Jer samo će nas istina osloboditi.
Druga mogućnost jest jednostavno sjesti pred Boga i pustiti da se pojavi sve što dođe samo od sebe. Ja tada uopće ne moram riječima oblikovati to što se u meni javlja. Jer mi za neke slutnje i osjećaje nedostaju riječi. Neke stvari osjećam samo nesređeno i ne mogu ih formulirati. Ipak kad sjedim pred Bogom i gledam ga, tada mi samo po sebi pada na um ono što je važno.. Prije svega se javi ono što nije bilo ispravno. Evagrije kaže da nema stvarne molitve u kojoj ne bi naišao na svoje pogrješke. Ja tada uopće ne moram istraživati svoje pogrješke i grijehe. Gledajući Boga, sam otkrivam što nije ispravno. Molitva je tada mjesto gdje sam ne zaštićen pred Bogom, gdje nema ništa između njega i mene, ni riječi ni unaprijed formuliranih molitava. Ja, naprotiv, stavljam preda nj sebe. Tome sili na istinu. Preko dana se u meni inače češće javljaju slutnje da to što upravo činim ipak nije sasvim u redu, da nisam u istini, da nisam sasvim prisutan, da sebi nešto nabajam, da je tu još jedna sasvim druga dimenzija u mome životu. Ja ipak ove slutnje zatim ponovno potiskujem baveći se poslom ili drugim mislima. Postoji tisuće mogućnosti bijega od ovih nutarnjih slutnji. Ali tada imam osjećaj da je moju nutrinu pokrio sloj prašine i da se ja ispod toga sloja prašine gušim. U molitvi kao bivstvovanju nezaštićenu pred Bogom ovaj sloj prašine se ponovno digne i pojavi se ono vlastito moga srca. Dolazim u dodir s temeljem svoje duše.
|
Mjesta susreta
|
|||
Razgovor s Bogom