|
|
||||
|
Molitva kao susret
Razgovor sa Bogom
U drami »Svilena cipela« Paula Claudela Dona Proeza na pitanje »A čime moliti?« odgovara: »Sve što nam nedostaje, sve nam to služi za molitvu. Svetac moli svojom nadom, grješnik svojim grijehom.« Mi dakle trebamo u molitvi pred Boga staviti svoje nedostatke, svoju čežnju, svoju nedostatnost sebi i svomu životu. I trebamo pred Boga staviti svoje grijehe, svoje tamne strane. Molitva me oslobađa jedino onda kad pustim da Bog pogleda i u moje ponore, u ono potisnuto, u ono isključeno iz života, u ubojite težnje moga srca, u ono krivo i tamno, u strasti duše i u potrebe i želje koje se nalaze ispod površine. U molitvi smijem Bogu reći svoju tjeskobu i svoj očaj. Smijem pokazati Bogu sva raspoloženja i osjećaje koje si sam ne mogu protumačiti. Smijem otkriti što sam potisnuo, što kod sebe nisam želio prihvatiti, jer narušava moju čast, slama idealnu sliku koju nesvjesno o sebi imam. Moram pustiti da pred Bogom dođe na vidjelo sve bez opravdavanja i ispričavanja, bez ikakva vrjednovanja. Moram otkriti svoje ponore da bi ih Bog rasvijetlio svjetlom i tako ih učinio nastanjivim za mene. Samo ako sve stavim pred Boga, molitva će me osloboditi. Ne trebam se plašiti ničega u sebi. Sve smije biti, ali sve treba staviti u odnos s Bogom. Sto isključim iz susreta s Bogom, nedostajat će mojoj životnosti, bit će isključeno i iz moga života. To će me samo napasti s leda i naškoditi mi, umjesto da intenzivira moj odnos s Bogom.
Molitva ne mora biti pobožna, nego u prvome redu iskrena. Moram pustiti da Bog pogleda u sve ponore moga srca, moram preda nj staviti sve tame, sva otvrdnuća, svu gorčinu. Pritom mi može pomoći ako pripazim na svoje tijelo i na svoje snove. Oni mi mogu pokazati gdje sam nešto od Boga odijelio, gdje sam se povukao u privatne odaje. Napetosti u mome tijelu upućuju na to da tu nešto ne opažam i da ne puštam ni da Bog to opazi. Moji snovi mi govore što je u meni još tamno i neotkupljeno, gdje u mome podrumu nešto trune jer ne puštam unutra Božje svjetlo. Svi mračni zakutci i sve zatvorene odaje moje kuće moram u molitvi staviti pred Boga da bi njegovo svjetlo i njegova ljubav sve rasvijetlili i preobrazili. Molitva tada znači otvoriti sve prostorije moga tijela i moje duše, moje svijesti i moje nesvijesti i dopustiti da Bog ude u njih, da Bog čitavu kuću moga života nastani i rasvijetli.
Kad sam Bogu rekao sve što mi pada na um i što se u meni u tišini javlja, moram pokušati reći mu svu svoju istinu. Kako je zapravo sa mnom? Što je moja prava situacija? Gdje bježim pred Bogom, gdje sam u raskoraku sa samim sobom, gdje sa mnom nije u redu? Pritom se ne radi toliko o pojedinačnim pogrješkama, koje sam možda počinio, nego o temeljnome pitanju moga života. Što ja zapravo svojim životom hoću? Gdje zatvaram oči pred stvarnošću svoga života, pre stvarnošću Božjom? Gdje se vrtim samo oko želja i potreba, umjesto da se otvorim Bogu? Molitva me sili na istinu. Ali istina će me i osloboditi. Ona me ponovno dovodi u red, uspravlja me kad sam zgrčen u svojim vlastitim razmišljanjima i željama. Susret s Bogom vodi me u moju istinu, dovodi me k meni samomu.
Za mnoge je molitva istovjetna sa prošnjom. To je sigurno previše jednostrano. Ali ipak je i prošnja bitan dio susreta s Bogom. Ja smijem zamoliti Boga za sve što mi je važno. Prošnja znači ponajprije da priznajem svoje želje i potrebe, da Bogu govorim što mi nedostaje i za čime čeznem. Potrebe i želje pripadaju bitno meni. I bilo bi oholo potiskivati ih ili ih isključivati iz susreta s Bogom. Ja pred Bogom smijem izreći sve, pa i svoje želje i potrebe, ali i svoje nevolje i poteškoće. I smijem zamoliti Boga da mi pomogne ili da pomogne ljudima koji su mi na srcu. Ja u prošnji u svoj poniznosti ispovijedam da sam potrebit, da bez određenih uvjeta ne mogu izaći na kraj. Također priznajem da mi jedino Bog još nije dostatan, da trebam i njegovu pomoć, da su mi i njegovi darovi važni a ne samo susret s njim. Prošnja pritom nije samo pokoravanje volji Božjoj, nego ponajprije istinska prošnja da mi Bog pomogne. Smijem vjerovati Bogu da me razumije i da moje želje uzima ozbiljno. Ali ja u prošnji istodobno puštam da me Bog propituje. Govoreći mu u svoj slobodi svoje želje, ja već zauzimam odmak od njih. Stavljam ih pred Boga i puštam da me On propituje. Prošnja je tada hrvanje s Bogom, na čijemu kraju stoji predanje u volju Božju. Ali ja se ne moram odmah predati u volju Božju, nego mu smijem kazati svoje predodžbe i želje.
|
Mjesta susreta
|
|||
Razgovor s Bogom