|
|
||||
|
Molitva kao susret
Susret sa Bogom
Drugi korak molitve bio bi susret s Bogom. Često mislimo da Boga već odavno poznajemo. Da smo već dostatno o njemu čuli i da si možemo zamisliti tko je on. Ali, slaže li se to što mi o Bogu znamo sa stvarnim Bogom? Ili mi samo projiciramo svoje želje i čežnje na Boga? Potječu li naše slike o Bogu samo od našega odgoja ili od maštovitosti vlastitoga srca? Mi na jednoj strani trebamo slike da sebi zamislimo Boga i da se možemo s njim susresti. Ali na drugoj strani moramo ove slike uvijek iznova nadilaziti u odnosu na stvarnoga Boga. Boga si ne smijemo zamišljati tako zgodno, kao kolegu u poslu koga tapšamo po ramenu. To je neizmjerni Bog, Stvoritelj svijeta. O Bogu možemo razmišljati samo u suprotnostima. Bog je neizmjerni Stvoritelj, ali on je i onaj koji se sada za mene brine, koji me sada ljubazno gleda. Bog je onaj koji je stvorio veliki svemir, ali on je i u meni, bliže mi je nego ja samomu sebi. Bog je milosrdni Otac koji me s ljubavlju prima, ali on je i Gospodar pred kojim mi ne preostaje ništa drugo nego pasti ničice. Ja sam s Bogom u prisnu odnosu, jer mi se objavio i jer ga susrećem u sebi, ali On je ujedno posve Drugi, Neodredivi, Nezamislivi, On sva naša teološka pravila dovodi uvijek iznova u pitanje. Kad stvarno susretnemo ovoga Boga, a ne više samo pojmove naše teologije, tada nam se može dogoditi kao i Jobu koji nakon svojih hrvanja s Bogom mora priznati: «Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.» (Job 42,5-6) Slike koje si stvaramo o Bogu su kao prozori kroz koje gledamo u ispravnome pravcu. Ali Bog je onkraj tih slika, on se ne da utvrditi slikama. On je uvijek sasvim drugi, neprotumačivi, jednostavno tajna. Kad počnemo moliti, dobro je osluhnuti u tajnu Boga, nadići sve te slike i naslutiti nešto od uvijek većega Boga. Ni ovdje nećemo doći do točke gdje možemo definirati Boga, nego ćemo samo postati osjetljiviji za tajnu Boga s kojim se hoćemo susresti u molitvi. Kad molim sam u svojoj samostanskoj ćeliji, neki puta mi nadolaze dvojbe: Stoji li to što razmišljaš o Bogu ili je sve to umišljaj? Zamišljaš li sebi to jer je to tako lijepo, jer možeš s time dobro živjeti, jer se tako bolje propovijeda ili piše? Kad te dvojbe dođu, pokušavam ih domisliti do kraja. Kažem sebi: da, moguće je tako, moguće je sve to samo umišljaj; sva religijska literatura je samo umišljaj, umirenje čovjeka da bi živio bolje, iluzija da bi zatvorio oči pred gorkom stvarnošću. Ipak kad to domislim do kraja, u meni se javlja duboka izvjesnost: ne, ljudski život ne može biti tako apsurdan. Ja sebi ne mogu tek tako zamisliti da su svi sveci živjeli samo u iluzijama, da je svaka kultura samo smirenje živaca. Temeljno pitanje možemo li mi ljudi uopće shvatiti nešto od istine ili samo tapkamo u mraku i sebi krojimo iluziju. Ali tada je sve apsurdno. Dopustim li ovu apsurdnost, ja ne samo da osjećam nutarnju izvjesnost, nego se tada odlučujem za alternativu vjere: ja hoću igrati na ovu kartu. Hoću slijediti jednoga svetog Augustina a ne skeptike, koji svoju životnu filozofiju nalaze u apsurdnosti bivstvovanja. I molitva dobiva tada za mene jednu novu dimenziju. Ja se smijemo obratiti pratemelju bitka, uzroku svega stvorenja kao jednomu Ti. Smijem zazvati ovaj Ti koji je skriven iza vela vidljivoga svijeta. Da, ovaj Bog, ovaj tajanstveni Ti mene je prvi zazvao. On je osoba, netko tko me voli, koji je probio veo bitka i u svojoj Riječi objavio mi slutnju o svojoj tajni. Ali će me ujedno tištati pitanje novoga doba o odsutnome Bogu. Danas više ne možemo govoriti o Bogu tako naivno kao prije. Mi smo iskusili da i sama teologija govori o mrtvome Bogu. Izgledati za Bogom, to znači izdržati njegovu odsutnost ali istodobno vjerovati u to da je On sasvim blizu, da nas ovija svojom ljubećom i spasonosnom prisutnošću, da je u našemu srcu. Susresti Boga za nas znači proći kroz dvojbe našega vremena i prolazeći kroz njih vjerovati Bogu koji nam se u Isusu Kristu vidljivo objavio, koji je u Kristu objavio svoje Srce. A to je ljudsko srce, koje se tu u Kristu javlja, srce koje možemo razumjeti usred neshvaćanja ovoga svijeta. Pitanje Boga, koje je novo doba postavilo radikalnije nego prije, moglo bi nas tako učiniti osjetljivijima za to što znači moći susresti ovoga tajanstvenog Boga, ovoga Oca Isusa Krista. Dvojbe nas u našemu traganju za pravim Bogom drže na životu, one nam priječe da se prebrzo zadovoljimo s našim odnosom prema Bogu. Moramo uvijek iznova predokusiti tajnu Boga. Često se usred molitve zaustavim i pitam: A što to zapravo znači? Tko je Bog uistinu? I zatim pokušavam svoje pitanje i traženje sučeliti sa slikom Isusa Krista. U Isusu je ovaj neshvatljivi Bog postao vidljiv, Nerazumljivi je tu postao razumljiv. Tada u dvojbe dovodim riječi iz Ivanova Evanđelja: «Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani» (Iv 1,18). «Tko je vidio mene, vidio je Oca» (Iv 14,9). Kad osluhnem u Boga, nailazim na tajnu Isusa Krista. I ako ovoga čovjeka, Isusa iz Nazareta domislim do kraja, ja prodirem u tajnu Boga. Isusa mogu shvatiti jedino ako spoznam samoga Boga kao njegov pratemelj. U molitvu bitno spada ova napetost: dvojbe o Bogu domisliti do kraja i sučeliti ih s Isusom Kristom; i pogledati Isusa Krista i u njemu osjetiti Boga.
|
Mjesta susreta
|
|||
Susret
s Bogom