|
|
||||
|
Molitva kao susret
Susret sa samim sobom
Da bi susreo Boga, moram najprije susresti samoga sebe. Moram najprije biti sa sobom. A to u normalnu slučaju nisam. Jer ako promatram sebe, otkrivam da moje misli lutaju tamo-amo, da sam sa svojim mislima svagdje samo ne kod sebe. Nemam kontakta sa sobom, misli me trgaju iz mene i odvode me drugamo. Ne razmišljam ja, nego u meni razmišlja nešto, misli se osamostaljuju, prekrivaju moje pravo Ja. Prvi čin molitve jest da najprije dođem u dodir sa samim sobom. To su nas uvijek iznova učili crkveni Oci i prvi monasi. Tako Ciprijan iz Kartage kaže: «Kako možeš tražiti od Boga da te čuje, ako sam sebe ne čuješ? Hoćeš da Bog na tebe misli, a ti sam ne misliš na sebe.» (Quomodo te audiri a Deo postulas, cum te ipsum non audias? Vis esse Deum memorem tui, quando tu ipse memor tui non sis.) Ti sam uopće nisi kod sebe, kako onda hoćeš da Bog bude kod tebe? Ako nisam kod sebe kod kuće, Bog se ne može susresti sa mnom kada bude želio doći k meni. Slušati sebe znači najprije slušati svoje pravo Ja, doći u dodir sa sobom, ali to također znači slušati svoje osjećaje i potrebe, slušati ono što se u meni pokreće. Slušati sebe, doći u dodir sa svojim najdubljim potrebama, to je za Ciprijana uvjet da u molitvi dođemo u dodir s Bogom. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega iskren i nempoštedan susret sa sobom. Tako Evagrije Pontijski kaže: «Želiš li upoznati Boga, najprije nauči poznavati sebe.» (4) Nije to nikakvo psihologiziranje vjere, nego potrebna pretpostavka za molitvu. Ako odmah pobjegnem u pobožne riječi i osjećaje, molitva me neće dovesti k Bogu, nego samo u široka prostranstva moje mašte Moram najprije iskreno osluhnuti u sebe. U susretu s Bogom moram se susresti sa samim sobom. Pritom ne možemo reći što dolazi prije, susret sa sobom kao preduvjet za susret s Bogom ili susret s Bogom kao preduvjet za susret sa sobom. To dvoje jedno drugo uvjetuje i međusobno produbljuje. Susresti samoga sebe ipak ne znači neprestano se vrtjeti oko sebe i svojih problema ili analizirati svoju psihičku situaciju, nego prodrijeti do svoga pravog identiteta, pronaći svoje Ja, svoju pravu jezgru osobe. Pitanje je kako mogu prodrijeti do ove točke na kojoj mogu zaista reći Ja. Jedan se put sastoji u tome da jednostavno uvijek iznova pitam: Tko sam ja? Tada će mi spontano doći odgovori ili slike. A svakomu od ovih odgovora zatim kažem: Ne to nisam ja, to je samo dio mene. Ja nisam onaj za kojega me smatraju moji prijatelji, ja nisam onaj za kojega sam sebe držim. Nisam istovjetan s ulogom koju igram kod poznanika, ni s maskom koju na sebe stavim kod stranaca. Mogu opaziti da se drukčije ponašam u crkvi nego na poslu, drukčije kod kuće nego u javnosti. Tko sam ja uistinu? Ja također nisam istovjetan sa svojim osjećajima i mislima. Misli i osjećaji su u meni, ali u njima se ne javlja Ja, njega treba tražiti onkraj svih misli i osjećaja. Mi ovo Ja ne možemo definirati ni utvrditi. Ali propitujući se sve dublje u sebi, naslutit ćemo tajnu vlastitoga Ja. Ja, to je više nego se razlikovati od drugoga, više od svjesne jezgre osobe, više od rezultata moje životne povijesti. Ja znači: ja sam od Boga pozvan mojim imenom, nezamjenjivim imenom. Ja sam riječ koju Bog govori samo u meni. Moja bit se ne sastoji u mome učinku, ni u mome znanju, ni u mome osjećanju, nego u riječi koju Bog govori samo u meni i koju je samo u meni i po meni moguće čuti u ovome svijetu. Susresti samoga sebe znači stoga dobiti naslutiti ovu jedinstvenu Božju riječ u sebi. Bog je već govorio kroz moju egzistenciju, on je kazao svoju riječ u meni. Moljenje kao susret sa samim sobom znači, s Bogom se susresti u svojoj najdubljoj tajni, s Bogom koji me oslovio u meni, i koji se u meni izrazio. Drugi put do vlastitoga Ja mogao bi ići preko disanja. Pri izdisaju mogu sebi zamisliti kako puštam da s mene spadnu sve maske i sve uloge, sve što zaklanja moju bit. A pri udisaju mogu si pred očima zadržati sliku da u mene struji Božji Duh i daje da raste vlastita jezgra, neiskvarena bit, kao pupoljak koji je još netaknut. Udišući dolazim tada u dodir sa svojom najunutarnjijom jezgrom, s pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o meni načinio. Ni ovdje ne mogu zadržati Ja; samo u disanju slutim da osjećam tajnu, koja čini moju jedinstvenost. Želim li susresti Boga, moram se barem malo približiti svomu vlastitom Ja, moram barem osjetiti tko sam zapravo.
|
Mjesta susreta
|
|||
Molitva
kao susret
Susret sa samim sobom