Molitva kao susret

SWiSH Movie - logo4.swi - www.swishzone.com

Molitva kao susret

Šutnja pred Bogom

Kad smo Bogu izrekli sve što se u nama javlja, tada se više ne moramo prisiljavati da tražimo nove riječi. Tada možemo jednostavno sjesti pred Boga i pred njim šutjeti. Molitva se dovršava u šutnji. Tako govore pravila molitve monaštva. Šutnja ima pritom dva značenja: ona je najprije slušanje, a zatim sjedinjenje s Bogom.

Šutnja kao slušanje

Kad smo Bogu izrekli sve što nas tišti, neka tako ostane. Pouzdajmo se u to da je Bog to čuo i da je dobro da je to sada kod njega. Ne moramo se neprestano vrtjeti oko sebe i Boga iskoristiti samo kao slušatelja koji sam nema što reći. Toga ima i u ljudskome razgovoru. Neki drugoga iskorištavaju samo kao kantu za smeće. Pripovijedaju o sebi, ali uopće ne žele čuti nikakva savjeta. Čim odgovorimo, misle da nismo shvatili, da naš savjet ne uzima u obzir njihovu konkretnu situaciju, da nemamo pojma kako im je uistinu. Kad opazim da kao sugovornik nisam shvaćen ozbiljno, postajem agresivan. Nemam volje služiti samo kao kanta za otpatke. Ja želim drugoga susresti. Ali to mogu jedino, ako i on mene čuje. Inače to nikada neće biti razgovor. Boga ne smijemo i ne trebamo nikada iskorištavati kao kantu za otpatke. Moramo mu dati priliku da nešto kaže.

Ali tu se već javlja dvojba: a kako to Bog meni nešto govori, kako ga mogu čuti? Ta ja ne slušam nikakav glas s neba. Ne, ja ne čujem nikakve glasne riječi. Ali u molitvi mi se javljaju misli. I ja se mogu pitati odakle misli dolaze. Psihologija bi rekla, misli se javljaju iz nesvijesti. Ali zašto se javlja upravo ova misao, psihologija ne može točno protumačiti. Tu je sasvim legitimno reći: u mislima mi govori Bog. To su moje misli koje se odvijaju u mome mozgu i moguće ih je registrirati mjernim instrumentima. Ali u mojim mislima mi govori upravo Bog. Dakako da ni to ne mogu reći sa sigurnošću. Ta ja bih i sam mogao sebi dati odgovor. Odakle mogu prepoznati da mi u mojim mislima govori Bog? Monasi razlikuju tri vrste misli: misli koje dolaze od Boga, one koje potječu od demonâ i one koje proizlaze iz mene. O kojim se mislima u kojemu slučaju radi, prepoznat ću po njihovu djelovanju. Misli, koje dolaze od Boga, stvaraju uvijek nutarnji mir i opuštenost. Misli koje potječu od demonâ proizvode nemir i tjeskobu, grče i sapinju tijelo. A misli koje proizlaze iz mene rastresaju me i čine me površnim. Odvode me od mene samoga. Tada se osjećam rastepen i razliven. Katkad se čini da su misli vrlo pobožne, ali one ipak dolaze od demonâ, ili kako bismo danas radije rekli, od vlastitoga nad-ja. Ako mi, primjerice, u molitvi dođe što sam krivo učinio, tada bi sva predbacivanja sebi i mrcvarenja sebe dolazila od demonâ a ne od Boga. Kad pred Bogom pogledam svoju krivnju, svoj pogled više upravljam na milosrdnoga Boga nego na svoju krivnju. I osjećam se usred svoje krivnje od Boga prihvaćen i voljen. Pogled na Boga proizvodi dakle unatoč mojoj krivnji i unatoč pozivu na obraćenje, nutarnji mir. Ali ako sam sebe mrcvarim jer si ne mogu oprostiti krivnju, onda to više proizlazi od vlastitoga nad-ja koje se ne može pomiriti s time da nisam idealan kako bi to on želio. Mislimo da smo pobožni jer nas naša krivnja toliko boli. Ali nama zapravo nije žao zbog Boga, nego zbog nas, jer krivnja razara idealnu sliku koju mi o sebi u sebi nosimo. Govori li dakle Bog meni u mislima, prepoznat ću po učinku misli i osjećaja. Kad Bog govori meni, uvijek me ispunjuje dubokim mirom i tihom radošću.

Pitanje o podrijetlu misli važno je upravo prilikom molitve za odluku. Pritisak da uvijek činim bolje, zvuči doduše pobožno. Ali najčešće potječe od vlastitoga nad-ja. Mi sami sebe stavljamo pod pritisak i previše od sebe tražimo. Kad, primjerice, mladić stoji pred pitanjem, poći ili ne poći u samostan, često se odvijaju misli kao: zapravo bih morao poći u samostan, jer to je bolje, tu više služim Bogu. Kad se zatim jave strahovi, pokušava ih se potisnuti moleći za snagu potrebnu za samostanski život. Ali često zatim nastaje prejak pritisak, strah da ipak nije dorastao pozivu. Bog od nas nikada ne traži previše. Korisnije bi bilo izložiti se tim dvjema alternativama i sasvim ih mirno domisliti. Kako bi bilo da sam deset ili dvadeset godina oženjen, da sam u ovome ili onome zvanju, da imam djecu itd? Koji osjećaji se tada javljaju? A zatim se moram sprijateljiti s onom drugom alternativom: kako bih se osjećao kao redovnik ili redovnica za deset ili dvadeset godina? A zatim moram paziti na osjećaje i međusobno ih usporediti. Ondje gdje je više nutarnjega mira, ondje me Bog hoće imati. Više mira naravno ne znači poći onamo gdje je lakše, nego onamo gdje otkrijem više slaganja sa svojim nutarnjim osjećajima. Jer Bog nam ne govori u uvjerljivim argumentima, nego u našemu najdubljem osjećanju. Pritom moramo razlikovati dvije razine u sebi: razinu koja želi imati površno ispunjene baš sve želje, i drugu razinu koju postižemo jedino ako dostatno mirno osluhnemo u sebe i pred Bogom osjetimo što osjećamo u svojoj najdubljoj intimi. Bog nam na ovoj razini govori. A i sve Isusove riječi koje katkad od nas hoće previše, upravljene su na ovu razinu da nas izazovu na život koji odgovara našoj najdubljoj biti. Katkad mi Bog u takvoj molitvi ne pokazuje ništa. Upravo to naznačuje da vrijeme za odluku još nije sazrelo, da još moram čekati, vrlo ponizno i strpljivo, dok mi Bog jasnije ne pokaže što je za mene pravi put.

Bog nam ne govori uvijek odmah. Moramo, naprotiv, dugo osluškivati u tišini, sve dok ne postanemo osjetljivi za ono što nam Bog želi reći. Prebrzo želimo Bogu u usta staviti svoje vlastite misli. Kad Bog šuti, prisiljava nas pitati dublje tko je zapravo taj Bog. Uči nas da svoju vlastitu fantaziju ne zamjenjujemo s Bogom i Božjim riječima. Božja šutnja nas čini osjetljivima, možda u tome našemu šutljivom ustrajavanju ipak čujemo još nešto od Boga. Augustin jednom reče: «Tvoj najbolji sluga je onaj komu je manje do toga da čuje što on hoće, nego da hoće samo ono što od tebe čuje.» (5)

Božja šutnja nas odgaja za to da čujemo ono što Bog od nas hoće, a sprječava nas u tome da sami dajemo odgovor. Izaziva nas da se još više otvorimo tajni Boga i još više damo razbiti svoje slike o Bogu, sve dok ne postanemo otvoreni za stvarnoga Boga. Ima faza molitve kad trpimo zbog Božje odsutnosti. Imamo osjećaj da govorimo praznu zidu i da ne dobivamo odgovora. Čak se plašimo da smo u molitvi sami sa sobom. Božju odsutnost ne smijemo prebrzo preskakati, nego ju moramo izdržati. Bog je naravno prisutan, ali mi ga iskusujemo kao odsutna, jer sami nismo kod sebe, jer nismo u istini. Izdržati Božju odsutnost stoga znači pred Bogom ponovno doći u istinu, napustiti vlastite projekcije i otkriti sasvim drugoga Boga iza svih predodžbi. A to znači da molitvu ne možemo ostvariti sami, nego da ovisimo o Božjemu dolasku. Njegova je slobodna odluka da se susretne s nama. Možda čeka sa susretom jer mi još nismo sposobni istinski mu pristupiti. Čeka sve dok ne budemo spremni poći mu ususret. A Biblija naziva ovu spremnost obraćenjem, metanoiom, promjenom mišljenja, povlačenjem svojih misli iz rastresenosti i okretanjem njih k Bogu. Bog nije jedna misao između mnogih. I mi ga ne možemo susresti ako svojim mislima šećemo izvan nas. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce. Boga susrećemo samo u svome srcu. Izdržati Božju odsutnost znači strpljivo, uvijek iznova, pridobivati svoje vlastito srce da u njemu čujemo Boga.

...dalje...