Molitva kao susret

SWiSH Movie - logo4.swi - www.swishzone.com

Molitva kao susret

Šutnja pred Bogom

Šutnja kao sjedinjenje

I šutnja kao sjedinjenje ima dva vidika: prvo, sjedinjenje s Božjim Ti koje stoji meni nasuprot; drugo, sjedinjenje s Bogom u meni samome. Šutnja je najprije sjedinjenje s Bogom kao onim koji me ljubeći gleda. Svi mi znamo za iskustvo da riječi mogu uspostaviti duboku komunikaciju. Riječi mogu neposredno navesti ljude na tajnu Boga. To nam pokazuju oni poznati razgovori Augustina s njegovom majkom Monikom i Benedikta s njegovom sestrom Skolastikom. Sam Augustin govori o razgovoru s njegovom majkom. Razgovor je doveo do one točke kad je vrijeme stalo, a zasjala tajna samoga Boga. Svaka daljnja riječ razorila bi ovu tajnu. Šutnja je sada bila najprimjerenija reakcija; ona je bila uvjet da se njih dvoje sjedine međusobno i s Bogom. Kad se dvoje ljudi vole, oni se izmjenjuju u razgovoru, da bi postali sve prisniji. Ali i za njih zatim dođe ona točka gdje bi svaka daljnja riječ razvodnila zajedništvo. Oni uzajamno šute, ne zato što si više ništa nemaju reći, nego jer žele biti međusobno sjedinjeni i na jedan dublji način. Riječi u sebi uvijek nose i opasnost nesporazuma. Šutnja omogućuje sjedinjenje bez granica riječi, sjedinjenje u srcu.

Tako je šutnja kao dovršenje molitve vrlo osobna šutnja, šutnja pred Kristom i s Kristom, šutnja pred Bogom i s Bogom koji me ljubi. Ja jednostavno sjedim tu i puštam da me Bog ili Isus Krist ljubeći gleda. Ne moram činiti ništa. Jednostavno si priuštim da sam pred Bogom i puštam da me ljubi. Metropolitu Anthoniju dođe jednom neka stara dama i požali se da unatoč čestoj molitvi nikada nema osjećaj Božje prisutnosti. Metropolit joj savjetuje da sljedećih tjedana ne moli ništa, neka četvrt sata jednostavno sjedi, osjeti mir u svojoj sobi i raduje mu se, a zatim pred Božjim likom plete. Nakon nekoga vremena dođe ona ponovno i ispriča: «Neobična stvar. Kad se Bogu molim, točnije, kad mu govorim, ne osjećam ništa, ali kad tu mirno sjedim, nasuprot njemu, tada se osjećam obavijena njegovom prisutnošću.» (6)

Da bi zaista mogao moliti, čovjek mora ipak ostaviti sve rastresenosti i svu svoju pozornost usmjeriti na prisutnoga Boga: «Blažen onaj duh koji, moleći bez rastresenosti, osjeća sve dublju čežnju za Bogom.» (Molitva 118)

«Kad nutarnjom pozornošću tražiš molitvu, ona ti neće biti uskraćena, jer pozornost je sredstvo koja najbolje pripravlja put molitvi. Pozornost, dakle, moraš gajiti.» (Molitva 119)

Tek u molitvi otkriva čovjek svoje potpuno dostojanstvo da je pozvan biti pred Bogom i sjediniti se s Bogom. Bez rastresenosti moći moliti, biti potpuno usmjeren na Boga, smiriti se u Bogu, u dijelu duše, slobodnu od strasti, biti jedno s Bogom, to je ono najviše što čovjek treba postići. I radi ovoga cilja treba sve napustiti. U ovome smislu tumači Evagrije Isusovu riječ o nasljedovanju: «Idi, prodaj sve što imaš, novac podaj siromasima, uzmi na sebe svoj križ, da bi mogao moliti bez rastresenosti.» (Molitva 17)

Ali mi ćemo biti jedno ne samo s Bogom koji je kao Ti tu nasuprot nama, nego i s Bogom koji je u nama. Tako to gleda mistika, tako to gleda prvo monaštvo.

Za Evagrija je cilj molitve u contemplatio, u sjedinjenju s Bogom u najdubljoj intimi duše. Evagrije si to ovako zamišlja da Bog stanuje u dijelu duše, slobodnu od strasti. Cilj molitve je stoga sloboda od svake strasti kao preduvjet da možemo moliti bez rastresenosti: «Ako se već Mojsije nije mogao približiti gorućemu grmu sve dok nije izuo svoju obuću, zašto se onda ti ne bi trebao najprije osloboditi svake strastima uzrokovane misli, da bi se približio Jednomu koji je onkraj svih misli i pojmova?» (Molitva 4)

Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.

«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» (Molitva 36) Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» (Molitva 52) i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.

Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. (12) Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti. Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.

Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.» (13)

Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.

Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»

Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.

Četiri koraka molitve kako smo ih opisali, nisu dakako neka kruta shema koju bi se moralo ispuniti kod svake molitve. Oni naznačuju strukturu molitve koja nam može pomoći da molimo osobno. Ali moguće je da kod jedne ili druge točke zastanem, ili da se ponovno katkad vratim korak natrag i iznova se probijam do posljednjega koraka šutnje. Odlučujuće je da u molitvi susretnem Boga i preobrazim se u susretu s njime. Samo u susretu nalazi čovjek svoje vlastito Ja i samo u susretu postaje on životan, dodiruje svoje biće. Ono što je Martin Buber rekao o susretu s ljudskim Ti, vrijedi u jednoj većoj mjeri i za susret s božanskim Ti. Tu smijemo iskusiti da je svaki istinski život susret, da tek u susretu s božanskim Ti postajemo Ja i da nam tek pred Bogom i u Bogu postaje jasno tko smo zapravo mi. Pritom moramo uvijek uzeti u obzir da je Bog osoban i ujedno nadosoban, Ti s kojim se susrećemo i pratemelj svakoga osobnog susreta, biće uopće, istinska stvarnost preko koje mi tek mi sami postajemo istinski. Samo ako imamo dijela na Božjemu bitku i ako smo jedno s Bogom, bit ćemo stvarni i moći postati jedno sa sobom.

Mogli bismo naravno susret između Boga i nas u molitvi razmatrati i polazeći od Boga. Ali moramo svakako uvijek biti svjesni da tada o Bogu govorimo na čisto ljudski način (antropomorfno). Ipak Biblija govori tako ljudski o Bogu, a i mistici su opisali svoje susrete tako da se Bog raduje njihovoj molitvi, da on na nju čeka. Teološki moramo reći da Bog ne treba našu molitvu, on je po sebi dostatan. Ali polazeći od osobne ljubavi Božje koja nam se objavila u Isusu Kristu, možemo također reći da se Bog prema nama odnosi aktivno. On nas blagonaklono gleda i u svjetlu sunca koje prožima naše tijelo možemo opaziti njegov pogled. On nas nježno miluje u našemu dahu koje prožima čitavo tijelo i obavija nas svojom prisutnošću u atmosferi koja nas okružuje. I Bog čeka na nas da mu se obratimo i da ozdravimo u susretu s njim. Bog je ujedno onaj koji u sebi počiva i ne treba našu molitvu, jer sam po sebi ima dostatno. Ali on je i onaj koji se raduje kad prihvatimo njegov poziv i upustimo se u susret s njim u molitvi. Tajnu Boga i tajnu molitve možemo naslutiti jedino ako istodobno mislimo i osjećamo u oba pravca. Bog je pratemelj svega bitka, u koji smijemo uroniti u molitvi, i on je ujedno onaj Ljubeći koji čeka na odgovor naše ljubavi i koga smijemo susresti kao partnera, istupajući ravnopravno preda nj, ozbiljno od njega prihvaćeni. Mi smijemo govoriti njemu i on govori nama. Započinje dijalog ljubavi, susret koji daje da uvijek iznova zasjaju novi vidici Boga i nas.

...dalje...