Moliti u ritmu disanja

SWiSH Movie - logo4.swi - www.swishzone.com

Moliti u ritmu disanja

Uvod

Na prvi pogled čini se da je disanje za nas čisto tjelesni proces. Mi udišemo čisti, svježi zrak i ponovno izdišemo potrošen zrak. Disanje nas drži na životu – ako prestanemo disati, umiremo.

Disanje je fizički gledano temeljni znak života. Ipak, iako je ono najbitnija djelatnost našega života, najmanje ga cijenimo, i jedva da uopće o njemu ozbiljno razmišljamo. Kao djeca gledali smo svoj dah kao bijeli dah na hladnu zimskom zraku. Tko uči plivati, mora također naučiti zadržati pod vodom svoj dah. U brzu trčanju, ili pri tjelesnome naprezanju, gubimo dah. A kako je kad nas obuzme srdžba? Netko tada možda kaže: «Sada najprije otpusti zrak», i nekoliko dubokih udisaja pomažu nam da iz sebe ispustimo nagomilani bijes. Ovdje se pokazuje stanovita povezanost između našega disanja i naših osjećaja i emocija. Naše disanje je često barometar našega osjećajnog svijeta. Ako se plašimo, ili smo uzbuđeni, dišemo brže, ali kad osjećajni podražaji popuste, naše se disanje opet smiri. U snu ili u fazi opuštenosti naše je disanje ravnomjerno, ali ako vidimo neočekivanu opasnost, dah nam «zastane» - to znači, mi neposredno zaustavimo zrak. Čim opasnost prođe, uzdahnemo s olakšanjem i dalje dišemo ravnomjerno.

Ovi primjeri donose jasnu povezanost, izražavaju uzajamno djelovanje između našeg disanja i naših osjećaja. Naš osjećajni svijet utječe na naše disanje, a ono opet može utjecati na naše emocije. Na našem disanju ima udjela čitava naša osoba.

Ali kakve veze ima sve to s molitvom? Biblija nas na mnogo mjesta upućuje na to. U njoj je disanje, prije svega u slici «božanskoga daha», izraz stvarateljske djelatnosti Božje. Tako se već za stvaranje čovjeka kaže: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života» (Post 2,7).

Prorok Ezekiel vidje u jednome viđenju mnoštvo mrtvačkih kostiju. I primi od Boga zapovijed da nad njima prorokuje: «Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive'» (Ez 37,9).

Uzdah je jedan oblik disanja. Sjetimo se u vezi s ovim Poslanice svetoga Pavla Rimljanima (8,26): «Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.»

Naše tjelesno disanje je kao «dah» i «uzdah» dakle slika religiozne djelatnosti. Kao što svojim raširenim rukama donosimo pred Boga našu nakanu i klečeći, sklopljenim se rukama klanjamo Bogu, tako nas i naše disanje u molitvi može dovesti bliže k Bogu.

U kršćanskoj molitvenoj tradiciji disanje je uvijek igralo nosivu ulogu. Najpoznatiji primjer jest molitva Isusu: «Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se.» Već su u ranome redovništvu davane upute kako treba disati.

Ali još je stariji onaj oblik molitve koji se u mnogim knjigama prošloga vremena naziva «uzdah». On predstavlja povezanost između našega disanja i onoga što se događa u našemu srcu: Kajanje zbog naših grijeha, spoznaja našega bijednog stanja i čežnja za tim da nas Bog spasi iz naše nevolje. Mnogi psalmi i izreke u Bibliji svjedoče o ovome jedinstvu naše nutarnje čežnje i vanjskoga očitovanja u uzdahu.

Možda nas uzdah asocira u prvome redu na neki tragičan događaj ili na nešto što smo trebali izbjeći, čak djelomično smatramo uzdah znakom slabosti. Ipak, okrenimo se onomu što sveta Hildegarda iz Bingena misli o uzdahu. Za nju je uzdah bio nešto sasvim drugo, jer ona je u njemu gledala izraz najdublje čežnje za Bogom, čežnje pune snage i iščekivanja.

Disanje ima dakle svoj posve vlastiti ritam i upućuje na najrazličitije osjećaje i raspoloženja u čovjeku. Ono igra i kod ugodnijih iskustava važnu ulogu. Stojimo li primjerice pred nečim lijepim, spontano nam zastane dah – ili udahnemo duboko i tako izrazimo svoje divljenje. Tako reakcijom tijela izražavamo ono što doživljavamo u nutrini: mi u svoje srce primamo nešto lijepo i čuvamo to u njemu za neko vrijeme. Mala stanka nakon izdisaja ponovno je trenutak zaustavljanja, šutnje, čekanje s pouzdanjem na sljedeći udisaj.

Važno je imati pred očima ovu povezanost, kad odabiremo riječi za molitvu i kad hoćemo moliti u skladu s disanjem. Dakako da se kod ovoga oblika molitve susrećemo s nekim poteškoćama. Ali se ne dajte time odvratiti od svoje molitve! Općenito gledano, ovdje postoji zacijelo prvi, a za mnoge i najveći problem u tome, da nisu naučili ispravno disati. Oni dišu prebrzo. Njima je preduga čak i kratka molitva od jedne riječi, oni ju ne smještaju u svoj ritam disanja. Najprije dakle moramo sebe uvjeriti da se ništa ne mora učiniti i ništa postići. Samo mirno i opušteno ponavljajmo molitvu od jedne riječi, pritom nemojmo paziti na svoje disanje, ali pokušajmo se sve više i više udubiti u značenje i smisao molitve. Ako tome posvetimo dovoljno pažnje, naše će se disanje samo po sebi uskladiti s ritmom naših riječi.

Razlog za naše pogrješno, prebrzo disanje jest u tome da smo u našoj svakodnevici često u prevelikoj žurbi, napeti i u stresu. Stoga je naša vlastita prednost ako naučimo opustiti se i smiriti, možda i jednostavnije živjeti. Mnoštvo azijskih vježba meditacije kao transcendentalna meditacija ili joga mogu nam pritom pomoći.

Jedna od mnogih metoda opuštanja je autogeni trening. I kad vam nije moguće posjećivati odgovarajući tečaj, sljedeće upute vam mogu koristiti: uzmite si vremena za opuštanje i najprije ne činite ništa. Ugodno se smjestite, stavite svoje ruke u krilo i osluškujte svoje disanje. Ali ne pokušavajte svjesno upravljati svojim disanjem da biste usporili svoj ritam. Ustanovit ćete naime da vaše disanje vrlo brzo samo po sebi postaje sporije i mirnije. Težište ove vježbe je na polaganu izdisaju i na maloj stanci iza toga.

Jedna druga mogućnost opuštanja uključuje uzdah. Razlogâ za uzdah imamo zacijelo dostatno. Uzdahnite dakle bez riječi i bez naprezanja. Vrlo brzo ćete ustanoviti da vaše disanje postaje polaganije. Sada će biti lakše u ritmu disanja izgovarati molitvu jedne riječi. Recite, uzmimo, kod udisaja: "Pun sam briga", a kod izdisaja: «Stavljam ih u Tvoje ruke, Gospodine».

Mnogi od nas vide jednu od poteškoća u tome da, iako se čini da je naizvan sve u najboljemu redu, ne osjećaju ništa. Mi govorimo unutarnje riječi u skladu s našim disanjem, ali pritom ne osjećamo ništa. Nismo pokrenuti, koliko god nastojali. To je ipak kod ovoga načina moljenja sasvim normalno, zato se, molim, ne dajte time smesti – iako znam da je to lakše reći nego učiniti!

Problem može biti i u tome da nam je lakše o nečemu razmišljati. Razmišljanje uspijeva brže. Ali dok naše srce i naša ćud budu dodirnuti jednom riječju, treba vremena u kojemu se molitva jedne riječi mora ponavljati s mnogo strpljenja. Sa svakim dahom trebali bismo molitvu izgovarati recimo 15 do 20 minuta, ako je potrebno i dulje. Potrebni su dani, možda čak i mjeseci, da to, što se ranije nalazilo samo u našim mislima, prime duh, srce i osjećaji.

Može također biti da nas izabrana riječ za molitvu ostavi hladnima, da nas ne dodirne jer ne odgovara našemu trenutačnome raspoloženju. U ovome slučaju osluhnimo duboko u sebe i razmislimo koja riječ molitve sada najbolje odgovara našemu raspoloženju.

Sva naša nastojanja mogu biti samo priprava na to što Bog u nama hoće učiniti. Ponekad će nas On jako duboko dodirnuti i dati da Ga snažno osjetimo. Ponekad možda nećemo osjetiti ništa. Sve to moramo u velikoj poniznosti prepustiti Njemu. Neka nas to ne obeshrabri i ne uznemiri. Meditativnom molitvom možemo se samo potpuno predati Božjemu Duhu tako da on može u nama djelovati preko uzdaha i molitava koje sami nismo u stanju izvesti.