|
|
|||
|
Kako brzo postajemo svjesni zraka u gradu nasuprot zraku na selu, laka gorskoga zraka, teška morskoga zraka, umorna zraka noći, svježa zraka ujutro ili nježna zraka u svibnju i, obratno, hladna zraka koji štipa u prosincu. «Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha» (Iv 3,8). Vjetar u zimi i u proljeće su prvi susreti djeteta s tajanstvenim, s neprotumačivim, koje nadilazi njegov rječnik a najčešće i rječnik roditelja. Tko kroti vjetar? Vjetar nadglasava glasove ljudi i ušutkava ih. Vjetar je dah Božje moći i traži od nas strahopoštovanje. Što je snažnije od orkana ili tornada, koji sve pomete? Što je blaže od nježna daška blaga povjetarca u proljeće? Takav je naš Bog. Zrak postoji posvuda; pripada svima nama. Dijelimo ga sa živima – s ljudima, životinjama, drvećem, biljkama, brdima, da, čak i sa samom Zemljom. U ovaj zrak koji svi dišemo, došao je Isus. On je disao naš dah. A sada mi dišemo Njegov dah: ne samo dah Njegovih pluća, nego i dah Njegova Duha. Dajući nam svoga Duha, udahnuo je u nas vječni život. Dah koji On daje, uskrsnuli je život. Kao «novi Adam» postaje Isus u svome uskrsnuću živim Duhom. Tako svaki život, svaka svetost dolazi od Boga po Njegovu Sinu Isusu Kristu, preko djelovanja Duha Svetoga.
|
Vježbe:
|
||
Udisati
Boga