|
|
|||
|
Kad udišemo, mi u sebe nešto primamo, odnosno, nešto u sebe prihvaćamo, da bismo to ponovno izdisajem dali dalje. Pogledajmo svoj ljudski život, sve što imamo, i sve što smo primili – život od naših roditelja, naš odgoj od naših roditelja, učitelja i Crkve. Susreti s ljudima obogaćuju nas na duhovan i emotivan način. Čitavo naše biće počiva na tome da smo oni koji primamo. Isto vrijedi i za naš kršćanski život: Primili smo sakramente, darove Božje. Mi smo uvijek oni koji nešto primamo. Sa svim tim darovima, talentima i milostima koji su nam dani, mi primamo i određenu odgovornost. Mi smo sve to primili da to vratimo Bogu u hvali i zahvaljivanju, ali i zato da uložimo svoje sposobnosti u službu našim bližnjima. Svoje talente ne smijemo skrivati ili ih ostaviti neiskorištene. Primili smo ih da ih dajemo dalje. Upravo je naša ljudska i kršćanska egzistencija ta o kojoj razmišljamo pri udisaju i izdisaju. Mi primamo nešto u sebe da to damo dalje. Tako možemo u potpunoj tišini slušati svoje disanje. Pri svakome udahu kažimo «primam», a kad izdahnemo: «da dajem». Na ovaj način ćemo spoznati da smo u čitavu našem životu oni koji primaju i oni koji daju.
Otvorite sada polako oči i završite svoju molitvu.
|
Vježbe:
|
||