|
|
|||
|
Uvod
Jednoga lijepoga mirnog popodneva na dnu crkve je klečala žena uronjena u molitvu. Dvoje djece, dječak i djevojčica, provuklo se unutra, umočilo svoje prste u blagoslovljenu vodu i pobožno načinilo znak križa. Tiho su zatim sjela u prednju klupu. Žena ih je pozorno promatrala i radovala se uglađenu ponašanju djece. Ali njezina je radost bila brzo pomućena. Djeca su naime još uvijek sjedila mirno, s rukama u krilu, ali nisu micala usnama. Sjedila su jednostavno tu, očito savršeno nedjelatna. To je ženu toliko smetalo, da uza sve nastojanje nije mogla nastaviti svoju molitvu. Konačno nije više izdržala, ustane i pođe pred djecu.
«Ali sada morate početi moliti a ne samo ovdje sjediti»,
šapnula im je. A koje molitve molite?» htjela je znati žena. Ovaj odgovor je toliko zbunio djecu, da nisu odgovorila ništa.Ona uopće nisu razumjela pitanje. Sada se i sami moramo pitati: Što zapravo znači «moliti»? Ova kratka zgoda daje nam misliti. Jesu li djeca stvarno molila? Kakvu vrstu molitve su izabrala? Možda čak možemo poći korak dalje i pitati se jesu li ona dva posljednja pitanja uopće opravdana.
Trebamo li za molitvu bezuvjetno izgovorene riječi i
sastavljene tekstove? I mora li pri molitvi biti i razum stalno stvarno
aktivan? Na pitanje što zapravo znači moliti, čujemo najčešće sljedeće:
Pogledajmo jednom ozbiljno kako izgleda naš život iz dana u dan. Unatoč brojnim djelatnostima, koje određuju naš dan, u našemu životu postoje i trenutci, kad jednostavno samo «jesmo» tu. Mi smo sretni ili žalosni, sigurni ili nesigurni zbog određenih stvari i tako dalje. Ima i trenutaka kad se uz nekoga određenog čovjeka osjećamo ugodno i «jesmo» sretni u njegovu društvu. Prenesemo li ovo na naš odnos prema Bogu – biti sretan u Njegovoj prisutnosti, osjećati se ugodno i biti zadovoljan s time da u Njega možemo naći mir i postati svjesni Njegove nazočnosti -, nije li i ovo put da u molitvi budemo povezani s Bogom? Nije li i sve ovo molitva? Sada zacijelo možemo shvatiti zašto su i u našoj maloj zgodi djeca ostala zbunjena pred ženinim pitanjem. Nisu li ona molila provodeći svoje vrijeme u Božjoj nazočnosti i tako u sebe primala Njegov mir, Njegovu radost i Njegovu tišinu? Jamačno će sada neki reći da molitva znači više nego uroniti u Božju nazočnost i ne činiti ništa drugo. Oni možda pridaju važnost sljedeće točke: - Nije li nam Bog dao razum da o Njemu razmišljamo, i jezik da Mu govorimo, da Mu zahvaljujemo i slavimo Ga? Ne moramo li biti djelatni i micati se zalažući svoje sposobnosti prema volji Božjoj? Koji bi smisao trebalo imati to da jednostavno sjedimo tu, ne čineći ništa – jednostavno biti tu? Opet se neki mogu pitati, koju vrijednost ima molitva ako svoje ruke jednostavno stavimo u krilo i ne činimo ništa drugo. Ne znači li ovo: «Ne pokazuj se pred Gospodom praznih ruku» (Sir 35,4)? Mogli bismo iznijeti ove i slične prigovore i to s pravom. Točno je da nam je Bog dao razum da na Njega mislimo i o Njemu razmišljamo. Ali pitanje je: Moramo li svoj razum zaista uporabiti uvijek i posvuda, i kod molitve? Nije li možda znak časti i poštovanja prema Bogu da isključimo svako mišljenje i razmišljanje a umjesto toga da se sasvim otvorimo Njegovoj nazočnosti, budući da u granicama svoga razuma Boga nikad ne možemo potpuno shvatiti u Njegovoj veličini? Isto vrijedi za usne. Moramo li Boga neprestano hvaliti riječima i zahvaljivati Mu? Postati u šutnji svjestan Božje nazočnosti i znati da ga ni jedna naša riječ ne može dostatno hvaliti i slaviti – nije li ovo dobar i smislen način molitve? Sve ovo vrijedi i za naše činjenje i djelovanje. Zar Bog zaista hoće da nas u svako vrijeme, pa i kod molitve, vidi kako nešto činimo? Zar u molitvi nema mjesta za mir. Kad su se učenici vratili natrag Isusu sa svoga prvoga misijskog putovanja i pripovijedali Mu o uspjesima koje su u Njegovo ime postigli, On nije rekao: «Dobro ste to učinili.» Također nije rekao da su sada toliko učinili za ljude, te bi sada trebali učiniti nešto za Boga. Nego je rekao: «Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo» (Mk 6,31). Isus je u jednoj drugoj prilici govorio ljudima koji su imali veliku odgovornost i kojima su najrazličitiji ljudski problemi zadavali brige. Nije rekao: «Dođite i radite sa mnom.» Rekao je samo: «Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti» (Mt 11,28). Kad dakle u molitvi ne govorimo, ne osluškujemo i ne razmišljamo o Bogu, ne činimo li i tada upravo ono što On hoće? – Jednostavno biti s Njim? Sam Bog je neprestano na djelu i čuva svemir u njegovu postojanju. Sedmoga dana počinu Bog (Post 2,2). To opet znači da je Bog ne samo odlučno djelatan i da posluje, nego da je On i veliki Počinak U Poslanici Hebrejima pozvani smo da uđemo u ovaj veliki počinak Božji: «Pohitimo dakle ući u taj Počinak» (Hebr 4,11). Istu misao nalazimo i u spisima svetoga Bonaventure. On u svojoj knjizi "Uspon čovjeka k Bogu" opisuje kako se čovjek uspinje do Božjega prijestolja po ljestvama od šest stuba, gdje svaka djelatnost prestaje, a molitelj ne čini više ništa drugo nego počiva u Božjemu miru. U našemu životu ima vrlo različitih prilika za vježbanje ovoga jednostavnog oblika molitve. Ono što mi moramo činiti jest sjesti, mirno staviti ruke u krilo, ostaviti postrani svako mišljenje i razmišljanje, koliko nam je to moguće, isključiti sve osjećaje i emocije i baviti se samo jednom mišlju: «Jednostavno hoću samo biti ovdje pred Bogom – biti jednostavno samo uz Njega, biti tu u Njegovoj nazočnosti.» Jednostavno recimo: «Hoću jednostavno biti tu, kod Tebe, Gospodine.» Dakako da nam neće uvijek jednako dobro uspjeti «jednostavno samo biti», toliko smo neotporni na rastresenosti. Ali ne bismo se smjeli dati smesti, nego se s velikim mirom i vrlo strpljivo vraćati natrag na misao: «Hoću jednostavno biti tu, kod Tebe, Gospodine.» Sve moguće brige, problemi, želje i čežnje nametat će nam se uvijek iznova. Čim prodru u našu svijest, možemo reći: «Sa svim svojim brigama, problemima, željama i čežnjama ja sam ovdje kod Tebe, Gospodine.» Hvalit ćemo i slaviti Boga i zahvaljivati Mu što nam jednostavno daje biti u Njegovoj nazočnosti, ali to nećemo činiti prenaglo i jako užurbano. Uzet ćemo si vremena i jednostavno samo biti tu uza Nj, za kime čezne naše srce i koga ljubimo. Budite jednostavno tu i zaboravite sve druge brige. I na šetnji i za vrijeme posla može nas ohrabriti i poduprijeti misao da smo uvijek i posvuda u Božjoj nazočnosti. Važno je jedino da si uvijek iznova dozivamo u sjećanje ovu rečenicu: «Ja sam uza Te, moj Gospodine.» «Ja sam uza Te» - to je samo malo riječi ali od velikoga značenja. One igraju veliku ulogu kako u našemu svagdanjem životu, tako i u Bibliji. Kad jedno dijete dođe na svijet, ono svojim prvih krikom daje svijetu do znanja: Ja sam tu! Istu misao nalazimo u Bibliji. U Knjizi proroka Baruha 3,35 stoji: Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama; zovne li ih, one mu odgovore: 'Evo nas!'» U Jobovoj knjizi stoji: «Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas!'» (Job 38,35). U Knjizi Postanka se pripovijeda kako je Bog htio iskušati Abrahama te mu zapovjedio da žrtvuje svoga sina Izaka. Ovaj odgovara: «Evo me» (Post 22,1). Isto tako odgovara Jakov: «Evo me», kad ga Bog zove (Post 31,11). To isto se dogodilo kad se Bog pokazao Mojsiju u gorućemu grmu. A tko ne pozna trostruki «Evo me» mladića Samuela kad ga Bog usred noći zove imenom (1 Sam 3,4-9)? Mnogo kasnije, kad su se počele razvijati crkvene službe, ovo malo riječi dobilo je značenje prihvaćanja Božjega poziva. Kod svećeničkoga ređenja i kod vječnih zavjetovanja redovnika i redovnica kandidate se poziva imenom i oni odgovaraju: «Evo me». Ovi primjeri nam pokazuju što znači jednostavno biti tu pred Bogom. Ali i izražavaju koliko su ove jednostavne riječi svjedočanstvo naše ljubavi prema Bogu i naše spremnosti da i bez riječi i djela budemo zadovoljni u nazočnosti Božjoj.
|
Vježbe:
|
||
Uvod
Moliti
znači jednostavno biti tu