|
|
|||
|
"Udisati Boga" Škola moljenja
Praktične napomene
Prijatelju, ulazimo u školu moljenja s nekoliko praktičnih napomena:
Samoća i šutnja
Samoća i šutnja
Ako ne naučimo šutjeti pred Bogom, nećemo u molitvi mnogo napredovati. Razlog za ovo leži u tome da nam Bog najčešće izravno govori jedino ako smo se smirili. Ali šutnja je teška, dok je mnogo lakše jednostavno Bogu samo govoriti. Govorimo li ipak Bogu prije nego se smirimo, veća je vjerojatnost da na kraju razgovaramo samo sami sa sobom a nikako ne dolazimo u vezu s Bogom. Stoga u svoje moljenje ne bismo trebali ulaziti «molitvom». Svakome moljenju mora prethoditi tišina, šutnja; ova nas šutnja mora potpuno i sasvim zahvatiti – duh, dušu, tijelo. Kad nastupe napetosti, moramo ih se osloboditi, makar to neki put može biti jako teško. Ako vam pomaže, sjedite ili lezite dok se sasvim ne opustite. Sveti Ivan od Križa kaže: «Duh Sveti rasvjetljuje naš duh kad se on sabere, i rasvjetljuje ga toliko da se sabere.» Ipak, kako se sabrati? Sveta Terezija Avilska kaže: «Potražimo sebi mirno mjesto, kleknimo, zatvorimo svoje oči, zaboravimo svijet oko sebe i svoj pogled upravimo na Boga.» Nije to uvijek tako jednostavno, jer život većine ljudi prožet je tolikom žurbom i svakodnevnim brigama. Zato su nam potrebne neke učinkovite metode. Evo nekoliko prijedloga:
q Potražite mirno mjesto. U idealnome slučaju na njemu vlada potpuna tišina, ali moramo također naučiti živjeti sa šumovima i moliti i u pomanjkanju tišine. q Odaberite osamljeno mjesto, možda pred nekim križem u tihoj crkvi ili u nekome mirnom prostoru, ili neko mirno mjestašce na otvorenome. q Pokušajte uspostaviti ozračje za razmišljanje, recimo prigušenim svjetlom, upaljenom svijećom, navučenim zavjesama i tihom, meditativnom glazbom.
Ono, što nas uči moderna psihologija, već odavna određuje život ljudi Istoka. Gledati sve naše djelatnosti uvijek cjelovito, znači uključiti čitava čovjeka. Držanje tijela isto je tako izraz molitve kao i intenzivan unutarnji stav. Zato će držanje tijela, koje olakšava molitvu, pridonijeti pravomu ozračju molitve. Koji stav tijela trebamo zauzeti? Mnogo toga je moguće. Klečanje je izraz klanjanja, ali nam otežava da trajno mirujemo. Neki daju prednost tomu da klečeći sjednemo na petu ili na nisku klupicu i zauzmemo neke vrste klečeći sjedeći stav. A možemo moliti i meditirati stojeći ili polagano šećući, ali nas to u pravilu ne vodi u duboku, nutarnju molitvu. Vjerojatno je sljedeći stav za većinu od nas najugodniji, a zacijelo i najpraktičniji: sjednite na stolicu ili na tvrdu klupu. Ni previsoku ni prenisku. Ne naslanjajte se leđima, ako se naslanjate, neka vam leđa budu uspravna. Uspravan ali opušten stav leđa je važan! Stavite svoje ruke otvorene prema gore na bedra, zatvorite usta i oči. Prepustite se sasvim miru. Naravno, moramo ovaj stav, kao i svaki drugi, vježbati određeno vrijeme, dok ne osjetimo da smo se smirili, da se ne mičemo, da u nama dulje vrijeme nema nutarnje napetosti, da možemo ustrajati u dubokoj šutnji. Nakon što smo pronašli ugodan stav, moramo se opustiti. Jer tek kada smo se potpuno smirili, opažamo koliko smo stvarno napeti i izmučeni. Ima bezbroj vježbi koje nam pomažu opustiti se. Neke od njih ću vam kasnije objasniti.
Disanje
Svi veliki učitelji moljenja poznaju značenje ispravna disanja i preporučuju u ritmu disanja izgovarati kratke molitve. Utjecaj ispravne tehnike disanja na čitavo naše biće danas se shvaća bolje nego prije, i općenito se veća vrijednost pridaje ispravnu disanju. Značenje tehnika disanja vrjednuje se osobito na tečajevima u pripravi za rađanje i u športu, ali i u izobrazbi pjevača i glazbenika.
Zen-budizam traži od molitelja da se potpuno preda «ništavilu» i da isključi svoju racionalnu svijest. To čini da se čovjek potpuno otvori i postane prijemljiv za veliko prosvjetljenje. Možemo doduše od ove metode naučiti jako mnogo, ali je za nas kršćane vjerojatno bolje slijediti vlastite velike majstore i učitelje moljenja. Ovi veliki učitelji usmjeruju našu pozornost uvijek na svijest o Božjoj prisutnosti. Učitelji iz prošlosti uče nas da ne zaboravimo vanjski i nutarnji svijet i da se usredotočimo na Božju prisutnost. Svijet o Božjoj prisutnosti ključ je za molitvu. Možda pitate: «Gdje naći Boga? Gdje osjetiti Njegovu prisutnost? Je li On izvan mene ili u meni?» Bog kaže: «Ako me tražite, naći ćete me.» Bog je posvuda. Nalazimo Ga u svemu što je stvorio ali i u našim vlastitim mislima. Mislima se možemo prenijeti u jedan prizor iz Biblije i slijediti ga čitavim srcem. Katolici među nama znaju da je Božja prisutnost jako osjetna upravo pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Ako s ljubavlju i vjerom čitamo Božju riječ u Bibliji, možemo čuti Njegov glas. Kad se sabiremo u Njegovo ime, osjećamo Njegovu prisutnost, i kad žednomu pružimo čašu vode, na njegovu licu prepoznajemo Boga. Ima dakle nebrojeno puteva i načina da osjetimo Božju prisutnost. Najbolji put je ipak taj da postanemo svjesni da Bog počiva u našemu srcu. Ivan od Križa kaže: «Boga nigdje nećemo naći brže, sigurnije i bliže, i nigdje se nećemo više radovati Njegovoj prisutnosti, koliko u samima sebi.»
Ne znamo kako moliti. Bespomoćni smo i sve što činimo ili govorimo nije dostatno. Bez Duha Svetoga naše se molitve jedva mogu nazivati molitvama. Okrenimo se stoga prije svih naših molitava Njemu i zamolimo Ga da nas povede i vodi. On je učitelj svake molitve. Ako se prepustimo Njemu i Njegovu vodstvu, naša molitva će sigurno biti dobra molitva i uspješna, makar nam se činila previše suhoparnom, a mi rastreseni. U nastavku ću pokazati nekoliko jednostavnih praktičnih vježbi. Pokušajte naviknuti se na jednu ili drugu od njih, jer ću u sljedećim poglavljima uvijek iznova predlagati da učinimo jednu ili drugu vježbu opuštanja, prije nego započnemo moliti.
|
|
||
Uvod
Praktične
napomene