Kada sam te srela prepoznala sam ljubav.
Kada sam te upoznala prepoznala sam dobrotu.
Kada sam postala tvoja prepoznala sam život.

Ja sam htjela uživati u malim stvarima, dijeliti sretne trenutke, ići s djecom na izlete, smijati se njihovim šalama, družiti se s prijateljima, naprosto biti opuštena i sretna. Ti to nisi htio ili nisi mogao. Ne znam... nekako nisi mogao razumjeti  da nismo svi isti, da ne razmišljamo svi isto, da ne volimo svi isto ...

Ti si želio biti sam. Ti si želio da je kuća uredna i nije te zanimalo što po njoj trčkara troje male djece privlačeći pažnju oca koji je puno radio i uvijek dolazio umoran i ljut. Ti si zaslužio i društvo, ali samo ti jer nalazio si uvijek ljude za muška druženja a nisi volio nikakve obitelji s djecom koja su te umarala... Godine su prolazile i 15 za čas ostade u prošlosti. Od djece postadoše adolescenti, a ja dežurni krivac za sve nesporazume. U prilog mi ne ide ni što radim i po 10 sati na dan jer ima dana kada je nemoguće organizirati se da sve bude obavljeno. Najgore je što neme podrške, ni razumijevanja, ni utjehe, ni jednog jedinog osmijeha. Nikada neću shvatiti kako netko u svemu može naći uvijek i jedino negativno. Kako netko može tako podrazumijevati ljubav.

Sada od naše ljubavi ostade samo gorčina. Ti se tome čudiš, a ja sam se pitala često odakle crpim snagu i vještinu da ponovno raspirujem vatru koju si ti zanemarivao. Usamljena sam u ovom svom životu. Eto to je cijela istina, ne bih je lako nikome priznala, ali patim u duši i zato je nestao sjaj iz mojih očiju. Jednostavno, izgubila sam sebe.

Nepoznata čitateljicia

Uslišanje

Duboko u meni davno si zasadio sjeme Ljubavi. Njegovao si ga mojom patnjom. Obasjavao rado-šću Milosti svoje.

Najiskrenija moja molitva bila je cvijet toga sjemena. Ljepota njegova nije mogla podnijeti hladno-ću mojih ambicija i postojanost moje nemoći.

Zaboravila sam molitvu mladosti, porekla Ljubav i Milost. Činilo se da tako je lakše. Da sam slobodna.

Ti nisi zaboravio. Uslišao si molitvu. Mojim olujama usprkos plod je dozrio. Nisam ga prepoznala. Nisam ga željela. Bježala sam prostranstvima života…

Na najskrovitijem mjestu ponovo sam pronašla Radost. Prisjetila se Ljubavi. Molitve davne… nevine… hrabre.

Trenutak je iz Tvoje ruke dar primiti.

Željka Šemper

Napuknuti krčag
 

Vodonoša u Indiji posjedovao je dva velika krčaga, koje je nosio obješene na motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do gospodareve kuće, napukli krčag donio bio samo polovicu.
 

Foto By: Zvonimir Atletić
 (India - Maria Poly)

Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo, i vodonoša je donosio mjeru i pol vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag bio je ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijenjen. Jadni napukli krčag sramio se svojeg nedostatka, i osjećao se jadno doprinoseći samo polovicu od onoga što je trebao.

Po isteku druge godine, shvativši da je gorki neuspjeh, jednog dana progovori vodonoši pri potoku.

"Sramim se sebe, i želio bih ti se ispričati".

"Zašto?" Upita vodonoša. "Zašto se sramiš?"

Krčag nastavi: "Kroz protekle dvije godine bio sam u stanju donositi samo pola svog tereta, jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu putom do gospodareve kuće. Zbog moje mane, ti radiš više, a ne dobivaš punu naknadu za svoj napor".
 

Smiješeći se vodonoša reče: "Kad se budemo vraćali, želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu".

Stvarno, kako su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane staze divno divlje cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja, opet ga obuze tuga i još jednom se ispriča vodonoši za svoj neuspjeh. Vodonoša mu reče: "Da li si opazio da je cvijeće samo sa tvoje strane staze, a na strani savršenog krčaga ga nema? To je zato, sto sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak, pa sam ga iskoristio. Na tvojoj strani staze posadio sam sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalijevao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev stol. Bez tebe, ova ljepota nikad ne bi krasila njegov dom."

Svatko od nas ima nedostatke. Svi smo mi napukli krčage. Sreća je što u nečijim očima i naše napukline vrijede.


Hvala Vam na prekrasnoj mogućnosti osjetiti srce pod kaputom.
Puno uspjeha u daljnjem radu,
 

Gordana

 

Život moramo prihvatiti onakvim kakvim jest. Naš svaki dan bi morao biti sretan jer imamo Boga koji se brine, da nam svaka suza bude nagrađena na drugom svijetu, a da svaki naš osmijeh uveseljava nekoga tu pokraj nas.

"Njegova ljubav je istina, samo ona liječi srca slomljena!"


P.S. stranica vam je zaista odlična i nadam se da će oduševiti i usrećiti mnoge druge, i da će mnogi u barem jednom stihu ili misli pronaći smisao života.

 

Andreja

Naslovnica