Razgovor s Philom Bosmansom

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Phil Bosmans, tko izgovori Vaše ime, misli na Savez bez imena. Zašto Savez nema imena?

Savez nema imena zato što još uvijek nije kršten. Ne želimo Savezom bez imena biti na neki način "opečaćeni", ni s jedne ni s druge strane. Kad jednom imaš ime i pripadaš nekoj stranci ili pokretu koji se udaljuje od drugih pokreta, već si u suprotnosti. A ja bih naš Savez bez imena rado stavio na široku platformu na kojoj se svi ljudi mogu osjećati kod kuće, kakvi god oni bili i odakle god dolazili, s lijeva ili zdesna. Rekao bih: to je dom za svakog čovjeka i mi pokušavamo u tom domu istinski razvijati sve duboko ljudske vrijednosti.

Kažete "mi". Tko je to?

Rado kažem: Savez bez imena, to znači mi, upravo zato jer ja nije Savez bez imena. Zastupam možda jednu misao koja tu - rekao bih - postaje živa. Savez bez imena, to su za mene tisuće, možda stotine i stotine tisuća ljudi, jer nas je trenutno (samo u Belgiji) preko 300.000, a mjesečno u prosjeku pristupi oko tisuću novih članova. Za mene su to u velikom mnoštvu ljudi one tisuće jednostavnih, malih ljudi koji ideji Saveza bez imena daju meso i krv. Savez je fantastična ideja koja je došla iz Nizozemske preko poznatoga, rado slušanoga radio-propovjednika Harriea de Greevea a koja je i u našoj zemlji naiša na jako dobar odaziv. Savez bez imena, to su za mene tisuće srdaca koja vole druge ljude. To su tisuće ruku koje tješe, sokole i pomažu ljudima. To je isto toliko nogu koje odlaze k najsiromašnijima. To su tisuće puta po jedna usta koja govore dobru riječ. Savez bez imana znači mi. U čitavoj flamanskoj zemlji to je kao topla Golfska struja koja ima blagotvorne učinke za toliko ljudi. Dobivamo zahvalna pisma u kojima stoji: "Hvala što ste nam to učinili", a mi ne znamo o čemu se pritom radi. To znači da se negdje netko založio u ime Saveza bez imena.

Vaše poticajne karte ohrabrenja nadaleko su poznate i imaju svoj vlastiti stil. Odakle ih uzimate?

Iz života samih ljudi. Mnogo je ljudi koji misle da ja raspolažem timom psihologa masâ koji lansiraju te izreke, ali uopće nije tako. Mislim da eksperti to ne bi ni mogli jer dobar slogan, dobar poticaj dobro formuliran nije rezultat razmišljanja i razuma. Izreka ne izrasta iz inteligencije mozga i nema nikakve veze s visokim školovanjem. Za to se traži više: dosjetka, bljesak, susret, opažanje, budnost. Ne možeš sjesti pred bijeli papir i reći: sada ću napraviti izreku. Najviše što iz toga može proizaći jest neka nezgrapna fraza. Uzmite npr. izreku "Volim te, čovječe!", originalni naslov prve knjige (na njemačkom Vergiss die Freude nicht, u nas: ŽIVJETI JE RADOST) - on je tiskan u toliko milijuna primjeraka da je u opasnosti da zvuči otrcano. Kako je došlo do tog izraza i naslova? Vraćao sam se automobilom iz Limburga, razmišljam o svojim posljednjim razgovorima i slušam što je tu rečeno. Odjednom izroni riječ "menslief" (otprilike: dragi moj, prijatelju, čovječe), izraz koji Limburžani neprestano upotrebljavaju. Odjednom opazim kako je to krasna riječ, koliko u njoj ima blagonaklonosti prema čovjeku, samo mi toga više nismo svjesni. I dok vozim ispod beringškog željezničkog mosta, već mi se rodila izreka: Menslief, ik hou van je! (Dragi čovječe, stalo mi je do tebe, volim te). Tako dolazi do pojašnjenja kojim sebi posvijestimo to što kažemo. - Znam jednog čovjeka koji je sama srdačnost. Jednog lijepog dana, ne znam zašto, uzbudio se i strašno izgledao. Ja pomislim: Mladiću, kako sada ružno izgledaš! I eto, odatle izreka: Kako si ružan kad si namrgođen!

Puno toga dobije se dosjetkama. Što je čovjek sam po sebi? Sve je dar. Ja sebe gledam više kao pekara koji peče kruh i za to treba brašno, voda i kvasac. Kad bi nam se uzelo sve što smo dobili, ne bi preostalo mnogo. - Jednom sjedim u nekom kafiću i razgovaram s prijateljima. Za šankom stoji čovjek, pije mirno svoje pivo i sluša o čemu razgovaramo. Odjednom nam dobaci: "Hej, vi ste iz Saveza bez imena? I ja sam jer volim ljude, to je i moj hobi!"

Potrebno je dakako formulirati glavni naslov da nešto kaže i kod ljudi odjekne. U vrijeme kad se toliko govorilo o sastavljanju zajednica (nizozemski se sastavljanje, spajanje kaže fusie žfuzijaž), vozio sam se iza jednog automobila i vidim na jednoj ogradi tekst: Ja sam protiv fusie. Nešto u meni kvrcne i ja pomislim: Ako slovo f zamijenim sa r, opet imam slogan: "Ja sam protiv rusie" («prepirka», «svađa»).

Jedan glavni naslov pristaje bolje od drugoga. Kad smo pripremali izreku "Ovdje se smije smijati", dođe jedna antwerpenska banka i uzme nekoliko paketa izrekâ da ih stavi u svoje urede. Nova mjesečna izreka stavlja se svaki put u sve antwerpenske tramvaje i mi nakon toga dobivamo mnoge reakcije, koje opet mogu ponuditi nove poticaje.

To je pitanje poticaja i pobude, nadahnuća, a svakako i ponešto dara. Da bi se to moglo, svakako je potrebno živjeti u posve prisnom kontaktu s ljudima i suživjeti se s najjednostavinjim stvarima. Nipošto se ne smije dopustiti da se duševno naboraš u razgovorima i sastancima.

Humor je jedno od Vaših najjačih oružja.

Humor jest jedno od naših oružja, a ponekad znamo i snažno udariti. Radi promjene. Namjera je ljude na trenutak dirnuti, u neku ruku šokirati ih i dovesti do razmišljanja. Ljudima dajemo toliko karata da prije ili kasnije dobiju u ruke aduta. Dogodi se da netko kao član godinama dobiva naše izreke i prolazi mimo njih. A onda odjednom dođe jedna izreka koja pogodi točno u cilj. To je naša namjera.

(Mali samostan u kojem Phil Bosmans stanuje smješten je u seoskom ambijentu, gdje još čuješ pjev ptica i gdje još uvijek odzvanja buka djece koja se igraju na ulici. U kući vlada ozračje tihe jednostavnosti, u maloj kućnoj kapelici mir duše još je intenzivniji. Iza stana nalazi se malen park i vrt s kruškama u cvatu.)

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Dolazite iz Limburga, rođeni ste 1. srpnja 1922. u Gruitrodeu, malom selu između Opglabbeeka i Breea.

Čini se da još znadete gdje je to. Divan komadić Zemlje. Ondje i danas ima mnogo šuma. Rijetko onamo odem pa ne bih znao točno što se sve izmijenilo i kako se sve razvilo. Ja sam ondje živio do svoje 16. godine, to je kraj moje mladosti. Blagoslov je za čovjeka roditi se u selu i u njemu provesti svoje dječje godine. Smatram nesrećom kad se dijete rodi na 21. katu ogromnog nebodera.

Budući da mjesto prilično poznajem, smijem li pitati: Gdje je stanovala Vaša obitelj.

U dijelu mjesta koje se zove Ophoven, u kući Striepovih, zato su me zvali Lipsa van Striep ili Lipsa van Bosmanike. Imao sam, naime, strica koji se zvao Lips pa se i ime prenosilo dalje.

Potječete iz velike obitelji?

Četvoro djece. Roditelji su bili sitni seljaci, presitni da bi doteklo za sve. Otac je nešto zarađivao i kirijom: prevozio je svojim kolima drva iz Breea u As, gdje su dalje vozili teretni vagoni. Nismo kod kuće imali mnogo, ali je bilo puno veselja. - Moji su roditelji najfantastičniji ljudi koje sam ikada susreo. Nikad ih nisam vidio srdite ili čuo da se svađaju. U sve su poteškoće ulazili s humorom i posjedovali su dar da sve u životu relativiziraju. Ni svoju vjeru nisam dobio od biskupa ili pape, niti od teologâ, nego od to dvoje divnih ljudi.

Zašto su roditelji odsesili iz Gruitrodea?

Zbog životnih potreba. Za njih je bila vrlo teška odluka napustiti tako dragi djelić Zemlje. Otac se u Genku još malo bavio ratarstvom, ali ne baš uspješno. Braća su išla u rudnik, i šogor je radio u rudniku, već od svoje 12. godine. Mama je bila neobično hrabra žena: Kad su se Nijemci približili i svatko živ pobjegao, ona se sa svojom obitelji sakrila u podrum i ondje izvadila karte. Kartali smo se.

Kakvu ste izobrazbu primili?

U Gruitrodeu je bio jedan čovjek, učitelj za sve razrede pučke škole, i ja sam se osjećao ugodno. Kasnije sam mogao, između ostaloga, ustanoviti da u toj školi baš i nisam toliko zakržljao, makar su svi pedagozi tu metodu osuđivali. U toj školi nas nisu kljukali tolikim stvarima od kojih nismo ništa imali.

Baš i nije bilo vjerojatno da ćete studirati.

Uopće nije bilo vjerojatno i sasvim je slučajno do toga došlo. Jedna moja tetka radila je u Opglabbeeku kod nekoga u čijoj je obitelji bio jedan pater monfortanac. Zauzela se za mene i pobrinula te sam došao u Rotselaar na višu školu.

Nije li to tada bila tzv. apostolska škola, viša škola povezana s malim sjemeništem, gdje se očekivalo da se učenici osjete pozvanima u svećenički stalež?

To jest bila škola koja bi se mogla nazvati apostolskom, i mnogi ljudi misle da su učenike u njoj silom tjerali u svećenike. Ali to nije istina. Nakon svakih praznika otac mi je kod kuće govorio: "Možeš, ako to želiš, ostati kod kuće i orati." A zatim se nasmijao pa rekao: "Samo budi velečasni, pa nećeš morati raditi!" U Rotselaaru sam imao učitelja koji je na mene ostavio snažan dojam. Bio je to nizozemski svećenik pater Willy Loop. Taj je čovjek imao što reći i to je činio oduševljeno, bez mnogo brbljanja, osjećali smo da govori ispravno.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

U Rotselaaru živi legenda o Beatrix.

O tome sam čuo. Literaturu srednjega vijeka smatram vrlo lijepom, ali moje zanimanje nikad nije bilo usmjereno na prošlost. Uvijek su me zanimali živi ljudi, i kamo god sam dolazio, uvijek sam se zanimao za četvrti bijede i zatvore više nego za povijest.

Morali ste biti negdje u posljednjim razredima škole kad je izbio rat.

Da, znam da smo u književnosti tada čitali knjigu "De wind waait" Ernesta van den Hallena. Kad smo se zatim 10. svibnja vozili autobusom kući, bili smo veseli i raspoloženi. Išli smo ususret avanturi i cijelim smo putem oduševljeno pjevali. Kad smo stigli u Bilzen, vidjeli smo ondje netom bombardiran trg - u autobusu je odmah nastao tajac. - Kao i svi ostali mladi ljudi, i mi smo tada od kuće išli prastarim biciklima u Francusku, jedan moj brat i ja. Mama nam je za put spremila dva kruha, jednu šunku i 50 franaka. Uvijek su nas slali dalje i dalje: iz Rotselaara u Abbeville, gdje smo doživjeli bombardiranje. Putovanje je trajalo tri mjeseca, prava avantura. - Zatim sam ponovno išao u školu da dobijem svjedodžbu. U to vrijeme mogli smo na tri tjedna kući. To je dakako bilo radi prehrane, ali tako smo dobili još više slobode. Nismo, dakle, odrasli kao kućne lončanice kako se često govorilo. Normalno bi bilo da novicijat završim u Nizozemskoj, ali to zbog rata nije bilo moguće. Završio sam i njega u Rotselaaru u monfortanskom sjemeništu. Teško smo radili i mnogo se smijali: bila smo tada petorica, i to je imalo mnogih prednosti.

Jeste li, dakle, kao po sebi razumljivo urasli u svećeništvo, bez problema?

"Rasti" je također riječ koju volim. Već sam u Genku mnogo kontaktirao s rudarima. Redovito sam ih posjećivao u maloj klinici Winterslag i doživljavao kako su toliki mali ljudi shrvani, a nizašto. Instinktivno sam osjećao da za te male ljude treba nešto učiniti. Oni žive bezazlenije. Takvi su kakvi jesu, pravi. Nalazio sam među njima mnogo radosti i prijateljstva, kao i kod onog rudara koji je ležao u bolnici sa slomljenom kralježnicom. Prijateljstva su bila trajna. Nedavno sam se susreo s jednim Mađarom za kojega sam u ono vrijeme mogao nešto učiniti. Bio je došao na jedno vjenčanje samo zato jer je znao da ću i ja biti prisutan; doslovce me je odvukao s vjenčanja da mi pokaže svoju kuću i obitelj.

Tako ste postali svećenikom da pomažete običnim ljudima?

Da. Monfort je u tom smislu ostavio na mene jak dojam. On je umro mlad, sa 43 godine, i uvijek se obraćao ljudima daleko od Crkve i siromasima. Udaljavao se od bogate Crkve i nije se bojao kritizirati i župnike. Redovito bi ga protjerali jer su ga smatrali napola idiotom. Jedan događaj, zapisan u njegovu prvom životopisu, duboko me se dojmio: Uzeo je siromaha na svoja ramena i pošao s njime u samostan, pozvonio i rekao: "Otvorite Isusu Kristu."

Vjera Vam nikada nije postala problem?

Ne. Vjerujem kao što i slijepac vjeruje u sunce: ne vidi ga, ali ga osjeća. Kad vidim nekog čovjeka, bio on i oštećen, ja vjerujem u Biće veće nego što je čovjek.

Jedan dio studija završili ste u Nizozemskoj i 1948. godine zaređeni za svećenika?

Da, 7. ožujka 1948. godine. Kad bih to još jednom trebao učiniti, mirno bi to opet učinio i s isto toliko ludosti kao i danas. Što se tiče svećeništva, ono se ne smije zamišljati tako kao da je to neko putovanje kroz život. Sigurno je da i u religioznom životu postoje medeni tjedni (prvi tjedni religioznog života), ali nije to uvijek tako jednostavno. Svećenik sam postao tijekom svojih stvarnih različitih obraćenja. Najlakše obraćenje je prvo obraćenje. Ovdje moram ispričati nešto i o svojoj mami. Godinu dana prije mojeg ređenja bila je tako bolesna da su je liječnici otpisali. Samo, ona je bila duboko religiozna i ipak se nadala da će moći prisustvovati mojem ređenju i mladoj misi. Stvarno se oporavila i mogla je sve to doživjeti. Tipične za nju, bile su njezine prve riječi nakon moga svećeničkog ređenja: "Jesi li sada zaista sretan?" Najvažnije za nju bilo je biti sretan. - Kasnije, kad sam bio u Francuskoj, posjetila me je na prolazu u Lurd. Godinu dana kasnije ja sam još propovijedao na pučkim misijama u Waterscheu, i šest tjedana kasnije, na kraju tih misija, za Sve svete, ona je umrla. Posljednje njezine riječi bile su: "Sve sam dobila za što sam molila." Tko to može reći, bio je sretan.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Bili ste i u Francuskoj?

Godinu dana, u jednom selu u kojem je umro Monfort. Djelovao sam ondje među ljudima koji su se udaljili od kršćanstva, u okolici Toursa. Radio sam ondje zajedno s jednim starim patrom koji je propovijedao u hambarima, jer ljudi više nisu dolazili u crkvu. Pritom sam mnogo naučio, između ostaloga i ovo: Kad ne bi bilo evanđelja, trebalo bi ga izmisliti, da se ljude na zemiji učini sretnima. Evanđelje ne postoji samo za to da ljude dovede u nebo nego i zato da im i na zemlji dadne osjetiti malo neba. To je volja Božja.

Neko vrijeme bio sam i u Parizu, gdje me se jako dojmio život svećenika-radnika, i sâm bih to rado bio postao, ali se to nije dogodilo. Nakon Francuske posvetio sam se pučkim misijama u svojoj domovini, s posebnom ljubavlju za raskršćanjena područja. Tako sam neko vrijeme stanovao u baraci među strancima i u malim nastambama Novog Texasa u Waterscheu.

Ali ime ste zapravo stekli Savezom bez imena. Kako je do toga došlo?

To je bilo moguće jer više nisam bio ni za što drugo. Godine 1954., za vrijeme čuvenog marijanskog hodočašća u Limburgu, obolio sam u župnoj kući najmanjeg seoca u Haspengau, u Horpmaalu. Bio sam bolestan, i dvije godine ostao sam u župnom domu kod najgostoljubivijeg župnika na svijetu! Zamislite si da liječnik specijalist pita župnika: "Može li ovdje ostati?", a župnik odgovori: "Svakako!" Specijalist je smatrao da je dobro da ondje ostanem jer je kod župnika Aertsa stanovala domaćica Leontina Franck koja je bila medicinska sestra. Nisam se mogao vratiti u samostan jer me je u početku bilo jako teško prevesti: doživio sam potpuni slom i morao sam ostati ležati. To dvoje divnih ljudi učinili su sve za mene. Bez jednog jedinog računa! Dvije godine brinuli su se za mene kao za princa dok sam ležao u krevetu i kad nisam mogao služiti misu. Čovjek u svom životu susretne mnoge ljude, ali neki određeni ljudi srastu s vašim životom. Župnik Aerts i gospođica Leontina urasli su u moj život; oni su mi zaista postali moj drugi otac i majka. Budući da su bili tako dobri prema meni, sve moram zahvaliti njima. Tako i Savez bez imena ima jako puno zahvaliti upravo njima.

Ali kako ste onda došli na Savez bez imena? To još nije postalo jasno.

Nakon dvije godine moje zdravstveno stanje nekako se popravilo, iako je specijalist rekao mojim redovničkim poglavarima da ću čitav svoj život ostati siromašni jadnik. Morao sam u svakom pogledu iznova započeti i još jednu godinu mirovati. Tijekom te godine odmora mogao sam zapravo činiti ono što volim. Tada me je Savez bez imena jako privlačio. Pater Loop me je već prije poticao da započnem sa Savezom na flamaskom tlu. Tada to još nije išlo, ali sada, kad više nisam bio ni za što, problema više nije bilo. I tako sam u rujnu 1957. došao u Antwerpen i upoznao se sa Savezom, koji je u to vrijeme već bio aktivan. Prošlo je evo nekoliko desetljeća, a ja sam još uvijek tu. Onaj moj liječnik specijalist već je odavno mrtav.

Savez bez imena osnovan je u Nizozemskoj

Da, osnovao ga je pater Henri de Greve. On je svake subote za Radio Hilversum držao jako slušanu emisiju "Znakovi svjetla". 2. travnja 1938. godine izjavio je: "Dragi slušatelji, možda ćete se začuditi ako vas večeras pozovem da zajedno sa mnom osnujete jedan savez. Još više ćete se začuditi ako vam kažem da taj savez ne košta ništa, da ne treba nikakva doprinosa. A još više ćete se začuditi ako vam kažem da taj savez ne treba nikakva vodstva, ni imena, ni predsjednika, ni tajnice, ni blagajnika. Da taj savez ne treba ni sjedišta, ni službene crkvene niti službene kraljevske dozvole, pa ipak... uspije li plan, to će uistinu postati savez i čvrsta veza." - Savez bez imena postao je veličanstvena ideja. Za vrijeme rata savez je živio tiho. Henri de Greve, jedan od najjačih boraca protiv nacizma, deportiran je u logor De Ruwenberg u Sint-Michelsgestigl. Godine neposredno iza rata bile su prepune originalnih aktivnosti, kao akcija "Obnoviti prozore", koja je imala za cilj ponovno postaviti prozore u bombardiranim mjestima po kućama koje su još preostale i zaštititi od hladnoće i kiše. Godine 1947. Henri de Greve susreo se s direktorom tehničkih škola u Ulici Londen u Antwerpenu, gospodinom L'Hommeom i preko njega s gospođicom Tony Winkeler. Oni su pokazali mnogo zanimanja za tu inicijativu i odlučili u Belgiji trasirati djelovanje Saveza. Godine 1950. iscrpljenog Henrija de Grevea zamjenjuje pater Willy Loop, koji je nastavio rad u Savezu bez imena u Nizozemskoj. On je započeo s inicijativom zvjezdanih vožnji i s poznatom božićnom akcijom svijeća za ljude u potrebi. - Loop je bio nadaren čovjek, te se jednim dijelom svog srca nastanio u Flandriji. Unatoč svojim brojnim djelatnostima, došao bi poneki put u Antwerpen. On je 1956. godine iznajmio ured u ulici Lange Klarenstraat 24, gdje sam i ja godinu dana kasnije započeo, pod izričitim uvjetom da se ne preopteretim radom. To je, dakle, kratki sadržaj te duge priče.

I jednoga dana Savez je dobio i svoje flamansko lice.

Naši ljudi nisu tako dobro prihvaćali nizozemske izreke. Godine 1958. počeo sam stoga s vlastitim izrekama, a 1959. Savez je i službeno osnovan u našoj zemlji kao općekorisna udruga. Smatrao sam da je najveća potreba našega vremena potreba za jednom novom kulturom. Nazvao sam ju kultura srca, jer je upravo srce bilo i jest najopustošenije područje ljudskog bivovanja. Tada - a još više danas - sva se pažnja pridavala tjelesnom dobru, ali čovjek je više od djelića materije. On je i duh: njegovo tijelo je oduhovljeno tijelo. I čovjek može postati čovjekom samo u ljubavi. - Zadaća je, dakle, Božju ljubav učiniti opipljivom i duhvatljivom u ovome svijetu. Za mene su Bog, čovjek i život jedna jedina cjelina. Čovjek ne može vjerovati u svoga bližnjega, ne može vjerovati u život, a sigumo ni u Boga ako nikada nije bio voljen, ako nikada nije iskusio ljubavi. Ta poruka govori i onima koji misle drukčije. Krivo je, uostalom, Krista smatrati monopolom kršćana - katolika, protestanata ili pravoslavnih. On je tu za sve ljude.

Odatle je Vaš Savez stasao i u inozemstvu.

Da. Kako Belgiju nastavaju Flamanci i Valonci, u Bruxellesu smo pokušali uspostaviti pretinac i za francusko govorno područje. Kasnije se to razvilo u posebni ured za francusku govornu zajednicu. Savez bez imena postoji nadalje u Taipehu na Tajvanu, koji izdaje izreke na kineskom. U Caracasu, u Venezueli, aktivno djeluju patri salvatorijanci s Movimento sin Nombre, i svakoga mjeseca tiskaju po jednu izreku a svake godine poseban kalendar. Gotovo sva Južna Amerika govori španjolski i tako Savez bez imena može donijeti svoju poruku mnogim ljudima na tom kontinentu.

/Prostor na prvom katu zgrade gdje je Phil Bosmans kod kuće, pravi je životni prostor, jer mu služi kao primaća, radna i spavaća soba. Na polici za knjige iza njegova pisaćeg stola na počasnome mjestu stoje fotografije njegovih pravih roditelja i fotografije njegovih drugih roditelja. Zatim su tu poredani neki predmeti koji podsjećaju na različite događaje, npr. portret-slika ruskog profesora Ivana Busova. Zatim u jednom kutu dojmljiva fotografija jednog turskog mladića iz centra Nordwijk u Bruxellesu koji je smrtno stradao. Tu je i lutka, uspomena na jednu akciju Phila Bosmansa za strane radnike iz bruxellske četvrti Noordwijk. Na staroj polici za knjige poredani su predmeti koji domaćinu nešto znače. U sredini je bista (?ime) Monforta. Polica za knjige jest pomoć u radu, no za Phila Bosmansa knjiga koja ga se najviše doimlje jest čovjek. Ipak ima svoje drage autore: Tomu Mertona, Rabindranatha Tagorea i Antoinea de Saint- Exupéryja. Na jednom stalku je Evanđelje, uvijek otvoreno da u određenom trenutku iz njega crpi duhovne "vitamine". Pokraj prozora s pogledom u vrt visi slika na staklu a prikazuje milosrdnog Samarijanca. Napravio ju je Wouter van Hove i darovao s riječima: "Jednostavno iz zahvalnosti za to što činite." Iznad kreveta visi pomalo izblijedjela slika koja predstavlja pogled na Horpmaal. Iza onog prozorčića ležao je Phil Bosmans dvije godine bolestan. Zatim opet fotografija jednog dragog prijatelja koji je bio sjajan uzor. Druga jedna slika cilja na napuštenost zatvorenika koji u svijetu više nema čvrstog oslonca. - Phil Bosmans ima slabost prema klaunima, a jedna od njemu omiljenih ličnosti jest Charlie Chaplin. Druga jedna varijanta klauna stoji na polici za knjige./

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Vi ste autor najprodavanije flamanske knjige "Menslief, ik hou van je" (Dragi čovječe, jako te volim; naslov hrvatskog izdanja: Živjeti je radost). To je, nakon Biblije, najviše prodavana lmjiga u Nizozemskoj.

Ne bih ju uspoređivao s Biblijom. Mislim da je Biblija znatno iznad svega što je ikad napisano. Više bih ju usporedio sa "Suske en Wiske", i tu moram reći da se takav jedan album prodaje još uvijek u 400.000 - 500.000 primjeraka.

Odlikuje Vas skromnost, ali to se može promatrati i drugačije: Jedan roman, ako dobro ide, dođe na oko 3.000 primjeraka.

To je točno. Knjiga "Menslief, ik hou van je" započela je s 3.000 primjeraka. Kako je Svaez bez imena preuzeo na svoj račun 4.000 primjeraka, prvi put je tiskano 7.000. Mislim da sam u toj knjizi napisao nešto što ljudi osjećaju. Ljudi zapravo o svemu tome razmišljaju, ja to samo zapišem. To je možda razlog zašto tako rado čitaju tu knjigu: u njoj prepoznaju sebe. Brzi uspjeh knjige, ne samo u Flandriji nego i u Nizozemskoj, i mene je iznenadio. Dobivam mnoga očitovanja simpatija i puno pisama od svih mogućih ljudi. Prije nekog vremena pripovijedala mi jedna majka svoju zgodu: "Redovito bih pročitala nešto iz 'Menslief, ik hou van je', zatim se mirno odmarala. Jednog dana sam čitajući knjigu zaspala. Sinčić je zatim dotrčao ocu i rekao da mama spava s Philom Bosmansom.

Menslief, ik hou van je! Kako je ta knjiga zapravo nastala? Je li napisana onako odjednom?

Ne. Ona je, moglo bi se reći, prijepis jednog čitavog niza "Vitamina za srce". A nakladnik joj je bio Johan Ducheyne iz izdavačke kuće Lannoo. Želio je te "Vitamine" približiti većem broju ljudi. Od 1961. godine imamo, naime, ovdje u Antwerpenu jedan telefonski broj (11-33-11); kad ga čovjek odabere, može čuti neki tekst koji ohrabruje. Svaki tjedan na raspolaganju je drugi tekst. Svi tekstovi te moje knjige mogli su se čuti preko telefona kao "Vitamini za srce". Moja je zamisao bila: ako je netko žedan, on traži osvježenje. Isto se tako može dogoditi da netko ima potrebu za dobrom riječi. I eto, nju može dobiti telefonom. To dakle nije telefon kojim bi se poslužio kandidat koji želi učiniti samoubojstvo, nego taj telefon jednostavno pruža mogućnost da se čuje ohrabrujući glas koji će reći nekoliko ljubaznih riječi čovjeku u potrebi, jer je usamljen ili jednostavno želi čuti ljubaznu riječ koja će ga razveseliti i pomoći mu da lakše živi. O reakcijama na sve to dale bi se ispripovijedati čitave priče. Jedna majka, npr., piše: "Djeca su ujutro bila u školi, i ja sam odjednom osjetila neku prazninu. Nazvala sam zatim žVitaminež i to je za mene bio lijep dan." Netko drugi poslao mi je kutiju cigara i pismo: "Hvala za vitamine. Noćas su mi pomogli bolje od mojih tableta."

Jesu li se "vitamini" telefonski puno upotrebjavali?

Prosječno 100-150 poziva na dan. U početku, kad je još sve bilo novo, službeno smo kontrolirali pozive i nabrojili 616 poziva za 24 sata. A to ukazuje na to da za takvo što postoji stvarna potreba.

Mogu li pokušati?

Samo pođite na telefon i birajte 11-33-11. No, moram reći, tekstovi sada više nisu moji. Sada ih (u vrijeme intervjua, op. prir.) sastavlja Karel Staes, a na telefon ih  govori Hugo Visser. Poslušajte. "Čovjek sa životnim pitanjima poput onih zašto i čemu dođe k jednom pustinjaku pa ga upita: Kako živiš? Pustinjak odgovori: Kad idem, idem; kad stojim, stojim; kad sjedim, sjedim; kad jedem, jedem; kad spavam, spavam. Namjernik će, pomalo razočaran odgovorom: Je li to sve što mi imaš reći? Jesi li dobro razumio moje pitanje? Pustinjak ponovi: Kad idem, idem; kad stojim, stojim; kad sjedim, sjedim; kad jedem, jedem; kad spavam, spavam. žPa to činim i jaž, čovjek će. žŠto je u tome osobito?ž Pustinjak se nasmije, blago i bez predbacivanja, pa će: Ti, kad ideš, već zastaješ. Kad staneš, već želiš sjesti. Kad sjedneš, već misliš na jelo, a kad jedeš, već pokušavaš spavati. U svemu onome što još moraš učiniti ti si toliko u žurbi da ono što činiš više ne činiš stvarno. Ovo je stara mudrost, a želio sam vam ju ispričati jer ona, kao i svaka sačuvana mudrost, ima trajnu vrijednost za svako vrijeme i za vječnost."

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

To je, držim, zaista mudrost o kojoj vrijedi razmišljati. "Vitamine" ste dali na tržište u jednom posve nemogućem obliku knjige. Zašto?

Izdavačka kuća se u početku nikako nije slagala s tim formatom. To je zapravo neki nemogući format, ne pristaje ni u jednu policu za knjige. A upravo smo to željeli: da ne stane ni u jednu jedinu policu za knjige jer su one već pune knjiga koje se ne čitaju, a ja nemam ni najmanju potrebu njima pridodavati još jednu. Držim da je bolje ostaviti ju negdje da leži. Neka to bude knjiga koja će negdje "smetati" i tada će je možda netko i čitati, inače ju ne bih napisao. Izborio sam se za taj format. Kod prijevodâ više možda nisam imao toliko utjecaja, tu su prevodioci uzeli druge formate.

Hoćete dakle da ona pod svaku cijenu bude nekomu "na putu", da smeta, ako sam pravo razumio.

Ne želim biti netko tko će smetati, ali držim da je ova knjiga napisana da ju ljudi čitaju. Ostane li godinama na polici za knjige, kad-tad će izgorjeti i biti bačena.

Rekli ste da je prevedena. Na koliko jezika?

 Na dvadeset i dva jezika.

Imam dojam da ste jedan od najprevođenijih pisaca. Čitaju Vas i u Nizoremskoj.

Prema izvješćima izdavačke kuće prodaja u Nizozemskoj je veća nego u Flandriji. Nizozemski nakladnik se najprije informirao bi li knjiga ondje išla, pa su mu rekli da je "previše fiamanska". Sada se ipak ispostavlja da su takva mišljenja bila sasvim kriva. Mislim da je ljudsko srce posvuda isto. Osim toga, sve što je u toj knjizi napisano toliko je jednostavno i toliko blisko čovjeku da ju svatko može razumjeti.

Dakle, nije ju prerađivao neki Nizozemac?

Tu i tamo malo je prerađivana, ali sam ju ja zatim ponovno obradio. Tada sam rekao: "Knjiga dolazi iz Flandrije, i treba doći iz Flandrije."

 Što je tajna? Uvijek se kaže da nizozemski nakladnici ignoriraju flamansku knjigu.

Ne znam za to. Mogu jedino odati tajnu zašto vole "Menslief". Ljudi su zaboravili jednostavne stvari, a upravo je za tim stvarima u svemu svijetu najveća potreba. Jednostavnim ljudima toliko se mračnih stvari na silu utuvljuje u glavu da život više nije lijep i da ga ljudi ne mogu pravo živjeti. Silna je potreba za jednostavnošću.

Lik klauna Vas se jako doim je. Vidio sam ovdje da visi barem na tri mjesta.

Istina, jako volim klaune. Klaun mi pomaže živjeti. Svaki bi čovjek trebao u svom srcu moći biti pomalo klaun i crne stvari života gledati s humorom. Nasmijati se i kad je put tvrd i težak; smiješne stvari gledati u svim situacijama koje donose bol, inače čovjek propada. Klaun je za mene nešto fantastično. Najviše volim sliku klauna iz jednog zatvora u Venezueli. Bio sam jednom u Caracasu - zahvaljujući mojim dobrim prijateljima, jer sam nemam novaca za to - i ondje sam posjetio jedan zatvor. Najprije je svatko govorio da je to nemoguće, ali posljednjeg dana sam ipak dobio dozvolu. Došao sam do jednog zatvorenika koji je upravo slikao autoportret. On je svoj lik utisnuo u klauna. Mislim da je to veličanstveno te sam ga upitao mogu li kupiti tu sliku. Pratilac ju je zatim kupio i ja sam ju uzeo sa sobom, još onako vlažnu i nezapakiranu. Morao sam pri izlazu proći pored direktora, i kad me je ugledao sa slikom, odjednom je postao jako hladan i suzdržan. Nikakvo čudo: U njegovu uredu vise velike slike istog slikara. Pomislih: Ovo je nešto što mu izmiče. Nisam ostavio svog klauna i mirno sam s pratnjom krenuo van. To mi je silno dojmljiva slika: sva tuga Južne Amerike leži u licu ovog klauna. Zato do nje toliko držim.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

A sada nešto o Vašim aktivnostima, to je čitav jedan niz.

Savez bez imena ima poseban financijski fond, "Ljudi u potrebi" (MiN), a namijenjen je, dakako, isključivo za pomoć ljudima u potrebi. Savez osim toga poduzima i čitav niz kulturnih aktivnosti. Sredstva za to dolaze samo od ljudi pojedinaca. Možeš čitav svoj život pripadati Savezu a ne uplatiti ni novčića. No ja si mogu teško zamisliti da nečije srce to može. Mi, dakle, u tom smislu ovisimo sasvim o ljudima. Ali, budući da ne želimo biti samo i jedino riječ na zidu, ili na radiju ili telefonu - samo tako ostaje ona vjerodostojna -, Savez bez imena već je od samog početka provodio akcije i pokretao inicijative za najsiromašnije u ovoj zemlji. Da bismo to mogli financirati, potreban nam je, naravno, i novac, a novac dobivamo od utrška godišnje božićne akcije svijeća. To je zapravo čudo za sebe. Zahvaljujući pokroviteljima, ima ih 800, našim inicijatorima diljem zemlje i tisućama simpatizera, suradnika i pomoćnika, spomenut ću da je samo prošle godine za Božić (1977.) u roku od 23 mjeseca prodano svijeća u vrijednosti oko 20 milijuna belgijsltih franaka. Ljudi kupuju svijeće za Božić i povezuju to s pomoći za ljude u potrebi. Gotovo bih rekao: kad takvu svijeću zapališ na stolu, već je i neki siromah pomalo tu, neki nepoznati, bezimeni siromah.

Zatim, imate neku vrstu tombole s neobičnim pravilom da se dobitnik mora odreći svoje nagrade.

Ne bih se usudio to nazivati tombolom. To o čemu je ovdje riječ zapravo jest ovo: zgoditak za drugoga. To je opet jedno od sredstava da se ljude potakne da i sami štogod učine. Savez bez imena jest pokret koji izričito naglašava "uradi sam". O tome ne govorimo mnogo, samo dajemo smjernice, ne kontroliramo; pokušavamo upućivati čovjeka na čovjeka. To znači: ljudi mogu kao zgoditak dobiti recimo radio, električni aparat za brijanje za neku hendikepiranu osobu koja se možda još uvijek brije običnom britvicom. Može dobiti nekoliko dana na moru za majku koja se još nikada nije pravo odmarala, ili ček od 500 belgijskih franaka i njime nešto kupiti, bocu vina, kutiju cigara, knjigu za nekog usamljenog čovjeka, i tako dalje. Činimo to jednostavno zato jer kod ljudi želimo razviti šesto čulo da vide potrebu svoga bližnjega. Kad god im nešto takvo dademo u ruke da to daruju drugome, oni moraju otvoriti svoje oči i često se dogodi da nam ljudi pišu i kažu: u našoj ulici bio je netko za koga nismo zna1i da je tu jer je već toliko godina bolestan; mi smo ga sasvim zaboravili.

Jedno drugo područje vašeg djelovanja jesu paketići za zatvorenike.

Pokušavamo jednom godišnje - opet o Božiću - ljudima iza rešetaka pružiti znak pažnje, a i to je gesta za koju ne dobijemo uvijek zahvalnost. Ima ljudi koji nas tada napadaju i pišu: "Samo skrbite za ubojicu one žene...! On u čemu jest to i zaslužuje!" Namjera nam je iskorijeniti zločin u srcu zločinca, a taj cilj se ne postiže osvetom i mržnjom. To ne znači ne imati razumijevanja za žrtve, koje ne mogu preboljeti ono što im je naneseno pa to odreagiraju pogrdnim pismima.

I to je zapravo povezano s Vašom akcijom "Ljudi u potrebi", koja se krije pod zvučnom a tajnovitom kraticom - u duhu vremena - MiN.

Kratica MiN je prvi put upotrijebljena kad smo 1959. godine započeli s jednom radionicom za bivše zatvorenike. Ljudi su tada prebrzo govorili: "MI smo u MIN, da postanemo PLUS." To se radno mjesto i danas najviše zove "MiN". Do toga je došlo jer uopće nisam vidio izlaza za mnoge ljude koji su dolazili iz zatvora. Oni su posvuda tražili posao a zatim se postavljalo pitanje: "Gdje ste radili prije toga?" Morali su nešto izmisliti ili reći: "U zatvoru." Većina njih ponovno nije znala što i kako pa bi ubrzo počinili novi zločin. Pomislio sam: Moramo postići da se tim ljudima na jedan ili drugi način pobrinemo za posao. Ako im dademo jesti i pobrinemo se za njihov smještaj, oni će postati ovisni i neće se moći vratiti u društvo. Oni si moraju sami pomoći i sami sebe spašavati. Ali, da bi se nešto takvo započelo, potreban je novac, i ja isprva nisam vidio nikakve mogućnosti. Jednog dana susretnem nekog čovjeka koji je proveo deset godina u središnjem luvenskom zatvoru zbog ubojstva - zbog ublažavajućih okolnosti, naime, pušten je nakon deset godina. Svi su ga u obitelji odbacili, samo se njegova stara majka brinula za njega, starica majka koja je sva klonula kad je čula što je njezin sin napravio. Bio je trgovački korespondent i znao četiri jezika. Redovito je dolazio k meni i tražili smo posao: on pišući pisma a ja telefonom. Jednog dana bio je primljen u nekoj tvornici električnih kućanskih aparata da ih reklamira po kućama. Kad je to dobro odradio, primljen je na probni rad i na kraju dobio stalni posao. Bili su zadovoljni pa su ga uzeli. A ja sam potom morao u Bruxellesu tražiti zastupničku iskaznicu i ona mu je od ministarstva uskraćena, jer je bio u zatvoru. Taj je čovjek tada bio silno razočaran. Došao je k meni i rekao: "Što da radim? Tako bih rado svojoj staroj majci priuštio još malo radosti u njezinim starim danima. Toliko se toga odrekla zbog mene, a ja sada ne mogu učiniti ništa drugo osim potrošiti njezinu skromnu ušteđevinu. Što da radim?" Nisam znao na to odgovoriti. Pokušali smo na 126 mjesta, on i dalje pismima, ja telefonom. Uzalud. Ha 127. mjestu dođe direktor osobno pod dojmom tragedije tog slučaja i kaže: "Ja ću mu dati posao." Za mene je sve to bilo previše. A onda sam se osjetio silno sretnim da mi je netko ponudio prostorije za rad. "Možete se njima koristiti. Činite što vas je volja." I tako je započela prva radionica. Ali materijalnih sredstava nije bilo. A ni ljudi koji bi pomogli u vodstvu, sve su te poslove preuzeli nekadašnji zatvorenici. Bogu hvala, u istoj ulici naišao sam na gospodina Robeynsa, umirovljenog učitelja, izvanrednog čovjeka, i on je pomogao u radu radionice. Da sam sve morao raditi sam, ne vjerujem da bih uspio. Jer toliko je bilo razočaranja. Činjenica da su u vodstvu sjedili nekadašnji zatvorenici bila je toliko teška, no ja sam ipak izdržao zajedno s gospodinom Robeynsom, jer je od samog početka bilo ljudi koji su mogli premostiti taj jaz i izravno se zauzeti da posao krene. Nova poteškoća bio je porez, državi smo dugovali 160.000 belgljskih franaka. Smatrali su me poslodavcem. Ljudi su se za ovaj slučaj zauzeli kod ministra, tada se zvao Servaes, i on kratko odgovara: "Nema iznimke." Rekao sam: "Neću platiti - nemam za to novaca, ja nisam poslodavac, ja samo pokušavam pomoći ljudima." U uredu za socijalni rad imali su za moj slučaj jako mnogo razumijevanja i rekli mi: "Izvrgavate se velikoj pogibli, otiđite u ured državnog ministra za socijalnu skrb." Otišao sam. Stol pun knjiga i zakonskih tekstova pomoću kojih me uvjeravaju da moram platiti. Fantastično, pomislih. Socijalni ured treba zaštititi ljude, u mojem pak slučaju on služi tome da ljude dotuče. Pokušavam im objasniti da propisi za moje ljude nemaju smisla. Moji ljudi nisu nikakvi normalni poslodavci. Dokazujem obrnuto. Ljude koji nigdje nisu poželjni prihvaćam, sa svim posljedicama. Oni su danas ovdje, a sutra negdje drugdje, nađu posao na nekom brodu i nestanu. Ako za to moram plaćati porez, moram zaustaviti posao, moram se s njima razračunati. Recite mi što je bolje: ne dati ljudima ništa i ponovno ih prisiliti na nova nedjela ili im pomoći. Slučajno saznam da se u Merksplasu isto tako ne plaćaju društvena davanja. Sama država ostaje u zaostatku i izbacuje ljude. Rekoh, dakle, odgovornomu: "Pokrenite protiv mene postupak, ali onda u isto vrijeme i protiv države." Da, to je sada postao novi problem koji su morali studirati. Mjesec dana kasnije dobijem vijest od voditelja državnog ureda za socljalnu skrb da je proces započeo.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

A kako je danas s radionicama?

Imamo dvije radionice u kojima je oko 70 ljudi; 50 stalnih i 20–30 povremenih.

Kakav posao obavljaju?

Obrada plastike, zavarivanje folija, dječji bicikli, čabri za cvijeće itd. U upravi imamo sada devet ljudi, braće redovnika i laika.

Ljudi u potrebi, ovamo spada i jedan hotel, MiN-hotel.

Namjera je prihvatiti ljude koji su tek pušteni iz zatvora i pomoći u njihovoj socijalizaciji. Ljude se posjećuje dok su još u zatvoru, a mi ih primimo kad opazimo da su pripravni doći k nama. Velik problem pri prihvaćanju takvih ljudi nije toliko financijski problem, nego problem samih ljudi koji ih prihvaćaju i s njima mogu komunicirati, koji mogu za to smoći snage i to izdržati. Nije problem o tome pisati, ali je problem to činiti. Mi u našoj kući raspolažemo s otprilike 30 kreveta, ali broj gostiju ograničimo na dvadeset, jer želimo raditi na odgovoran način: Iskustvo je pokazalo da to s većim grupama i nije izvedivo. U toj kući prolaza vlada inače srdačno, obiteljsko ozračje. To je i centar kamo redovito navraćaju nekadašnji stanovnici, a sada stanuju u nekoj gradskoj četvrti u svom malom stanu.

Zatim postoji i MiN-dom za žene.

Za žene koje dolaze iz zatvora ili hoće natrag iz prostitucije. Dom se zove Kuća Anne-Françoise, prema jednoj mladoj redovnici morfontanki koja je 1964. ubijena u Isangi u Kongu. Kad sam 1965. želio započeti s tim domom, posvjetovao sam se s dvije sestre redovnice; jedna od njih poznavala je sestru Anne-Françoise. A budući da vjerujem u zajedništvo sa svetima, dao sam tom domu njezino ime. Tako se sestra osjetila još pozvanijom za taj pothvat i imala još jači razlog započeti. Sva djela stavio sam u ruke dragoj Gospi iz Bannea (Djevici siromahâ), koja zatim sve čini. MiN-hotel otvoren je 24. ožujka, u predvečerje blagdana Gospodinova navještenja.

Popis još nije završen. Imate i jednu službu za  popravke.

Radi se o ljudima koji su imali "nezgodu", a kojima želimo pomoći da izađu iz svojih poteškoća. To su stariji samci, hendikepirane osobe koji su na ovaj ili onaj način bespomoćne u životu, same ne mogu otkloniti kvar a financijski nisu u mogućnosti ptatiti ga, npr. pomoć prilikom preseljenja, popravak električnih vodova ili uređaja, popravak ili zamjena peći koja neće gorjeti, popravak prozora koji se ne da zatvoriti, sve samo takve stvari koje ljudi sami ne mogu ni popraviti ni platiti, ili im je teško dobiti stručnjaka. - Imam za taj posao dvojicu braće, jako spretnih u tim poslovima. I ovdje sam imao sreće: nisam ih morao tražiti, sami su došli. Gust je najprije radio u našem centru za odvoz starih stvari i već je kod nas 17 godina. Njegov brat Staf ostao je četiri godine kasnije bez posla i došao je k nama. Oni poput milosrdnih Samarijanaca prolaze sa svojim automobilom-servisom čitavim krajem.

Nitko neće vjerovati, ali to još uvijek nije sve. Zauzeli ste se i za Rome i Sinte.

To je priča za sebe. Pokušat ću je skratiti što je više moguće. Romi - Cigani, kako se obično kaže - u našoj su zemlji najobespravljeniji ljudi. Kad bismo s njihovim problemima i njihovom situacijom pošli u Strassburg i tužili Belgiju jer krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima, siguran sam da bismo bili u pravu. Ali to bi opet bila duga priča. Pokušali smo prema njima zauzeti stajalište na naš način i dobiti za njih određeni status. To je bilo 1974. godine. Sami smo htjeli iznajmiti zemljište i brzo smo ga pronašli. U Mortselu. Lako je zamisliti da ljudi koji stanuju oko te ledine nisu bili baš oduševljeni time kad su čuli da će Romi doći. Nisam imao nikakve dozvole da ondje započnem, jer nije bilo dozvole za gradnju. Nisam smio ništa kopati. A trebalo je kopati 600 metara da na ledinu dovedemo vodu i struju. I to je bilo zabranjeno. Ja sam to ipak učinio, ali sam prije toga napisao jedno pismo Ministarstvu unutrašnjih poslova, pokrajinskim vlastima i zajednici Mortsel i priopćio im što kanim učiniti. Pa ako misle da moramo prestati, morat će nas na to prisiliti. To sam učinio tako da mora doći do nekog rješenja. Morat će se dogoditi neka strukturalna promjena. Pravno i pišući pisma nije išlo. To smo znali. Dobili smo mnogo obećanja i mnoga priznanja, ali se ništa nije dogodilo. Zatim sam dobio i jedno jako loše pismo od jednog nadleštva i odgovorio im da imaju pravo. Ipak me nisu zaustavili. Kasnije sam čuo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova telefonski razgovaralo s provincijalnim guvernerom sa zamolbom da obavijesti zajednicu i dopusti mi gradnju. Ministar je to vidio kao svojevrsni pokušaj. Stav je dakle zauzet, ali se još puno toga moralo dogoditi. To je npr. Savez bez imena koštalo tri do četiri milijuna (belgijskih franaka). 60.000 belgijskih franaka dobili smo od provincije, a nedavno još 100.000. Zaposlili smo učitelja koji je djeci davao pouke. Ta romska djeca i Sinti nikada nisu išli u školu. Budući da smo u prosincu 1974. godine izborili status, ujedno je bilo moguće dokinuti nomadsku kartu. To se dogodilo 14. slječnja 1975. godine, a u travnju iste godine Romi i Sinti prihvaćeni su kao stranci. To između ostaloga obvezuje njihovu djecu i na školovanje, ali za to se ne čini ništa. Ako politički nisi zanimljiv, ništa ne vrijediš.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

 Što je bilten K 13?

To se odnosi na Prvu poslanicu apostola Pavla Korinćanima, glava 13, u kojoj se govori o ljubavi. To su mali bilteni koji mogu ljudima približiti neke probleme. Skreću prije svega pozornost na probleme najslabijih članova u društvu i na neke probleme duhovne ili moralne naravi. I žele potaknuti da se stanje popravi.

Savez bez imena zauzima stav o nekim problemima. Tako se nedvojbeno izjasnio o pobačaju i oštro ga odbacio. Iz kojih razloga?

Mislim da je to žalosna priča, sve to raspravljanje o pobačaju. Pogotovo da se ta rasprava vodi na političkoj razini. Jako razumijem i sve zagovornike pobačaja. Jednoga dana telefonom me nazove neka žena i reče mi da je pripravna javno izvršiti samoubojstvo da se tako izbori za pobačaj. To je bio tragičan, jako žalostan poziv. Saslušao sam ju, razgovor je trajao dugo i bio jako mučan. Ona je medicinska sestra, ali nije spominjala svoje ime. Ponavljala mi je: "Moja majka me je uvijek mrzila, moja majka me je uvijek mrzila." A odmah zatim doda: "Život je za mene neodrživ."

Vidite li povezanost ovoga "majka me mrzi" i života? Čovjek je tajna. Čovjek može samo u ljubavi postati čovjekom. Ako u svom životu ne naiđe na ljubav, na ljudsku toplinu, postaje nečovjek. Ta je žena rekla: Ja sam davno ubijena, da su me bar pobacili! Zašto Crkva obvezuje ljude rađati djecu, ljude koji nisu u stanju živjeti? Ja sam za pobačaj, i pripravna sam javno izvršiti samoubojstvo da se izborim za pobačaj."

Mislim da moramo imati puno razumijevanja za to da ljudi koji nikad u svom životu nisu iskusili topline, koji nikad nisu doživjeli zaštićenosti i sigumosti zastupaju pobačaj. Ne smijemo izmicati bolnom pitanju ljudi koji zastupaju pobačaj. Ima tragičnih, vrlo tragičnih slučajeva. Savez bez imena to dobro zna, jer smo već godinama suočeni s takvim problemima. Ali sam duboko uvjeren da društvo koje nije u stanju jamčiti ljudski život i prihvatiti ljude na način dostojan čovjeka jest - društvo pred propašću. Ta propast, bankrot očiti su ako nismo u stanju jamčiti za odrastanje ljudskog života, jer o tome je zapravo pri pobačaju riječ. I neka se prestane govoriti: tjedan, dvanaest tjedana, tri mjeseca! Što je to? To je ljudski život koji je započeo, a svaki ljudski život jest život jednog drugog reda. Započinjemo se odupirati razaranju života u prirodi. A ljudski život koji se probudio i počeo rasti  želimo odsjeći, ukloniti kao rak u početnom stadiju! To je zlo. Nikad se zapravo ne govori o tome što tomu prethodi. Nikad se ne čuju riječi kao što su "jubav"" ili "dgovornost". Mislim da je seksualni odnos ljudski odnos samo ako su prisutni ljubav i odgovornost. To se mora naglasiti i u našem zajedničkom životu. A i na seksualnom području ima ljudi koji druge ljude pljačkaju na strašan način. Nadalje se pitam, je li jedan tehnički zahvat rješenje za socijalnu ili duševnu nevolju. Sumnjam u to.

U vezi s ovim doživio sam nedavno i neka žalosna iskustva. Prvi put s jednom ženom koja je prije četiri godine bila u Engleskoj radi pobačaja. Došla je k meni, bila je zaista krajnje nesretna. Rekla je: "Bila sam nakon toga kod svih mogućih psihijatara, ništa nije pomoglo. Ne mogu više spavati, ne mogu se osloboditi. Uvijek iznova gledam onu medicinsku sestru, Kineskinju, a moje je dijete pukim slučajem bilo dijete jednog Kineza. Još uvijek vidim tu medicinsku sestru kako odlazi s djetetom. Svaku noć moram na to misliti. To je za mene neopisiva muka." - Prošloga tjedna jedna druga žena, koja je iz istih razloga bila u Nizozemskoj, kaza1a mi je: "Ne mogu od toga pobjeći, nikako se toga ne mogu os!oboditi!" Kamo hoće ti ljudi?, pitam se. Ne može se o pitanju pobačaja lakomisleno razgovarati. Niti demonstrirati s krilaticama kao: "Moj trbuh pripada meni", i uzeti sa sobom malenu djecu, s transparentima i naljepnicama za pobačaj. Držim to jako neukusnim. Ne znam kako bih drugačije rekao.

Hoće li se zadržati kažnjivost pobačaja ili neće, to neće mnogo izmijeniti situaciju. Mislim, doduše, da bi pobačaj trebao ostati kažnjiv, ali bilo bi bolje kad bi se izmijenio mentalitet ljudi i kad bi se s više uvjerljivosti pridavala važnost vrijednosti ljudskoga života.

Vaša pažnja, ili bolje, Vaša privrženost i zanimanje usmjereni su na ljude koji žive na rubu: na rubu društva, na granici egzistencijalnih mogućnosti, na ljude na koje građanin stabilnog poretka često gleda s prezirom.

Istina je. Ali to ne znači da ne mislim na poredak, da sam za nered i zbrku. Jedino ne želim da red jednih to uskrati drugima. Želim se zauzeti za najmanjega, ali ne nasilno, uzrokujući tako još veću zbrku. Nasilje ništa ne rješava. Iz nasilja izrasta mržnja, nasilje ubija, razara. Želio bih samo da postojeća vlast posveti veću pažnju malim ljudima.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Čuo sam da je Belgija zemlja s najboljim socijalnim ustanovama.

Budući da postoji minimalni dohodak i pravo na egzistencijalnu sigurnost, mnogima je zajamčen egzistencijalni minimum, makar bi se i to moglo dobrano poboljšati. Najveći problem posljednjih godina više nije novac, nego živjeti kao čovjek, dostojno čovjeka. Ljudi su se često sami izolirali. Ovo društvo je previše hladno, previše kruto, previše je kamena i betona i više nema mjesta za srce. Čovjek svome bližnjemu više nije brat ni sestra, nego broj. Krutost prisiljava ljude na rub, jer ako nigdje nisi dobrodošao, ako nigdje nisi poželjan, egzistirat ćeš na rubu. Sreća se, dakako, ne može kupiti novcem.

Dojmilo me se nabrajanje svih Vaših aktivnosti. Držim da jedna takva organizacija raspolaže i dobrim poslovodstvom.

Mislim da biste se iznenadili kad biste u ulici Lange Klarenstraat posjetili naš mali ured, gdje se zapravo sve mora odraditi. Uistinu je premalen, ali ugodan. A tu sjede i rade osobiti ljudi. Netko će reći: On je povezan samo s divnim ljudima. Istina je, ja u svojoj okolini ne poznajem druge ljude. Ima i kod nas loših dana, ali to nam ne smeta. Ljudi ovdje rade na veličanstven način; tu su srcem i dušom. I to nam najviše znači. Mi ne možemo pozavršavati ono brdo papira, ali se pokušavamo ograničiti na najnužnije. Tako je i sa sjednicama i sastancima. Vrlo rijetko ih održavamo, jer često djeluju frustrirajuće.

Od čega živite?

Od nebeske rose, rekao bih.

Ali ona ne pada svaki dan, mislim.

Egzistiramo od dobre volje nama pridruženih članova. I to je zdrav temelj. Ako više nemamo nešto vrijedno ponuditi ljudima, oni će nas ostaviti, i tada je dobro da propadnemo. Pokret koji više ne privlači ljude ne smije se umjetno podržavati: tada doduše ostane kostur, ali to je zapravo leš. Onoga dana kad Savez bez imena ne bude više imao što ponuditi, treba ga pokopati. Ali dokle god dobivamo reakcije ljudi, jednostavnih ljudi, bolesnih, onih na rubu, znamo da smo upotrebljivi.

Znači li to, trijezno gledano, da živite tako da pojedete što sami zaradite?

Ne znam hoće li će novca biti i sutra. Ovaj se posao ne može izraziti statistički, mora se osjetiti što je to. Mnogo posla u nas obave dragovoljci, a mnogo je ljudi koji ublažavaju duševnu i materijalnu nevolju i u to čak investiraju svoj vlastiti novac. Mi dobijemo i neke dodatke, ali to nije nikako dovoljno da se zaokruže sve potrebe. No, nikada nam novac nije bio problem, jer iz iskustva znam da kad ispružiš svoju ruku siromahu, Bog ti uvijek ispuni drugu ruku.

Stvarate li zapravo neku novu vrstu redovničke zajednice?

Nipošto, premda među odgovornima u Savezu surađuje čitav niz redovnika i redovnica iz više redovničkih kongregacija. Mi jesmo u stanovitom smislu zajednica, zajedništvo se treba i mora osjetiti, ali mislim, ne time da stanujemo pod istim krovom i blagujemo za istim stolom. To su ljudi iste valne dužine, ljudi oduhovljeni istim Duhom. Veliku važnost pridajem uravnoteženom životu, prirodnom životu danju i noću, veliku važnost pridajem spavanju u normalno vrijeme. Tako je tijelo u redu i može redovito jesti. I još ako ostane kontakt, povezanost s Tajnom, s Bogom, više nije potrebno biti zabrinut.. Riječ je o tome da se ostane na tragu. I kao redovnik suočen si sa svime što nudi svijet i često je teško odoljeti, suprotstaviti se, jer si čovjek. Za burâ i olujâ može čovjek biti istrgnut iz normalne kolotečine, ali onaj tko ostane izvan korita rijeke postaje mulj.

Nakon svega što sam o Vama pročitao, što sam sada čuo, imam dojam da nemate ništa s ljudima sa sveučilišta i s drugim akademski obrazovanima.

Često sam ostavljao dojam da imam nešto protiv ljudi koji su studirali i da ne polažem veliku važnost studiju. Silno poštujem svaki studij, ali odvratni su mi ljudi koji ističu svoje titule a ne mogu relativirati vrijednost svoga vlastitog studija. Meni je, dakako, najviše stalo do socijalnog područja. Tko tu želi pomoći, njega nikada ne pitam ima li diplomu, što ne znači da diploma nije važna. Ali diploma samo daje jamstvo da je netko u jednom određenom trenutku završio jedan intelektualni posao. Time ne znam još ništa o njegovu osobnom stavu, o njegovoj privrženosti, o njegovim sklonostima i sposobnostima u ophođenju s ljudima. Tako netko može završiti najbolje studlje i biti asistent u nekoj struci, a u praksi na socijalnom području ne napraviti ništa, iako posjeduje intelektualnu sposobnost. - Veliku vrijednost polažem uvijek na sljedeći princip: Moraš voljeti ljude, ili ih ostavi na miru. Čovjek nema ništa od nekog velikog gospodina psihijatra ili sociologa. Što može uraditi neki psihijatar ako prima ljude kao na tekućoj vrpci? Uspostaviti dijagnozu i propisati lijekove i ispostaviti račun. Ali kad dotični nužno zatreba nekoga tko bi se oko njega potrudio, jer je vrijedan truda, i ostao uza nj, komu da se on obrati? Tada preostanu još jedino ludi evanđelja koji su na raspolaganju dan i noć. Ništa nemam protiv stručnosti. Znanje je od velike važnosti, ali ono mora tu biti više od znanja. Automehaničar mora dobro poznavati svoj motor, ali poznavati ljude nešto je sasvim drugo. Dobri ljudi su katkad najbolji psihijatri. Kad bi ljudi u neposrednoj okolini bili ljudi jedni prema drugima, ne bi toliko ljudi propadalo. Sada smo došli dotle da živimo u društvu gdje se konačno jedna polovica mora zbrinuti drugom polovicom.

 Naslov

 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10

Tehnici, letu u svemir, produkciji i konzumiranju suprotstavljate kulturu srca.

Ne stavljam ju protiv, nego u. Ne smijemo povlačiti krive zaključke. Ja profitiram od autocesta koje su prostrte preda mnom kao tepih. Tehnika je blagodat, kao što su blagodat novac i organizacija. Ali ako u tome nema srca, ako čovjek postane rob tehnike i novca i organizacije, onda to više nije ljudski napredak. Čemu izdavati bajoslovne svote da se dođe na Mjesec, kad ovdje na Zemlji milijuni umiru od gladi? Ako bismo svu svoju energiju, sav svoj kapital uložili da riješimo problem gladi, to bi bilo moguće. Ali bogati ne vole siromašne. Nema ljubavi u svijetu. - U prirodi sve raste k svjetlu, samo se čovjek pogurio, okrenuo prema materiji. Tehnika i znanost i novac moraju stajati u službi čovjeka. Kad se godinama 1200 do 1500 hektara zemlje zabetonira za autocestu, onda je to za prirodni životni prostor čovjeka katastrofa. Ako se hoće sagraditi kuća, dobiješ plan, a dozvolu - na Zapadu - samo ako si predvidio i garažu. Ne pitaju te gdje će se dijete igrati. To je tipično naše.

Zapravo je organizacija, taj Savez bez imena, u ovo vrijeme posve neobičan, čak nevjerojatan pothvat.

Nevjerojatan ako se površno gleda danas ovaj svijet. Ali ako znaš da u ima sva sila divnih, jednostavnih ljudi - često ih nazivam jedinim plućima preko kojih svijet još uopće može disati - tada vjerujem da je Savez bez imena nešto po sebi sasvim razumljivo. Smatram da je Savez bez imena neka vrsta suludih proroka u ovome svijetu. Neobičan nestaško koji trči za ljudima s nijemim pitanjem o srcu. Jer mislim da je kultura srca zapravo temeljna kultura čovjeka. Ne uspije li nam podići tu temeljnu kulturu kod ljudi, bankrotirat ćemo kao zajednica. Savez bez imena želi u ovome svijetu i u ovo vrijeme ponovno pokazati ljudima put do svjetla, pomoći im da žive i uživaju život. Pritom želim Savez bez imena obraniti od ljudi i struktura. Savez želi ljude ponovno vratiti kući, dati im dom. A to je moguće jer usred mnoštva postoje ljudi, mnogi ljudi, koji to omogućuju. Inače bismo možda i sami kao pojedinci stajali u hladnoći, u pustinji, sami. Ništa to ne bi koristilo. Ali tu su jednostavni ljudi koji to omogućuju. Zadivljuje što se sve događa, i ujedno ohrabruje, iako o tim pozitivnim stvarima tisak, radio i TV malo pišu i govore. Često kažem da suvremeni mediji sjede u mračnim komorama i razvijaju negative. Teško je donijeti neku dobru vijest. Kod ljudi se rijetko ističe ono pozitivno, jer to ne pobuđuje javnu pozornost, ne smatra se zanimljivim. Dobro(ta) i dobri ljudi žive najčešće u sjeni.

Mislite, dakle, da se pozitivnome u svijetu pridaje premalo pozornosti?

Mogao bih navesti mnogo primjera za to. Uzmite slučaj Ivana Busova, profesora gospodarstva i poljoprivrede na sveučilištu u Kijevu (eno njegova portreta!). Napisao je učene knjige, a u jednom određenom trenutku i jednu koja je otišla predaleko, koja je proturječila sovjetskoj komunističkoj ortodoksiji. Uspio je dobiti lažne papire i lađom pobjeći u Estoniju. Odatle je nastavio pješice, putem dugim preko 4600 kilometara, preko Finske u Švedsku, gdje se iscrpljen jednostavno srušio. Našao ga je jedan seoski mljekar na cesti i dovezao u bolnicu, gdje su mu izvadili žuč i jedan bubreg. Preko Njemačke došao je u Belgiju. Da preživi, uposlio se kao sluga. Radio je i do 16 sati na dan i opet se shrvan srušio. Dobio sam od njega jedno pismo u kojem zahvaljuje za pažnju. Pažnja nije bila od mene, nego od nekog drugoga. Pomislio sam da je riječ o jako usamljenom čovjeku pa sam ga posjetio. Rijetko sam susreo tako religiozna čovjeka. Od njega potječe jedna životna mudrost: "Smrt je moj prijatelj." Zapad ga je strašno razočarao. "Ovdje više ništa nije sveto", rekao je, "ni žena, ni muškarac, ni dijete." Ipak je ovdje stekao krug prijatelja. Želio je napisati još jednu knjigu, svoju životnu priču, ali je ubrzo umro, nakon dugoga križnoga puta, na Veliki petak. O takvu životu nigdje se ništa ne piše, jer je previše pozitivan. Da se čovjek pokazao kao revolucionar, dospio bi u sve novine.

Ne plašite li se da sve probleme jako pojednostavljujete?

Probleme uzimam takvima kakvi jesu. Previše ljudi ih komplicira. Ima stručnjaka kojima uspije problem toliko zakomplicirati da se njime mogu baviti čitav život i dokazati koliko su potrebni. Pojednostavnjenje nerijetko djeluje jasnije a znanstveni rječnik služi često tome da se oliči praznina.

Pogađa li Vas kad Vas neki ljudi nazivaju naivnim?

Nimalo. Čak mislim da imaju pravo. Kad sanjaš o društvu u kojem se svi ljudi mogu zaista osjećati kod kuće, u kojem sunce ponovno sja za svakoga, moraš biti naivan. Drugačije ne ide. Ali ipak mislim da vrijedi trud za jedno drugo društvo i sve usmjeriti na njega. Možda je to utopija, ali želim u tom smislu djelovati sve do posljednjeg daha. Držim da se taj trud isplati i da mnogima pomaže.

Često se služite slikama iz prirode. Priroda vam mnogo znači.

Da. Puno do toga držim, upravo stoga jer u prirodi sve raste. To je jedan jedini proces rasta. Čovjek se je previše odvojio od prirode: beton, željezo, staklo... sve je hladno i kruto. Mislim da to ljude frustrira. Oni su rasli daleko od prirode. Da ostanemo duševno zdravi, moramo se vratiti prirodi. Morali bismo moći razgovarati s drvećem, sprijateljiti se s prirodom.

Živite u teško vrijeme, u nemirnom vremenu, imate posla s mnogo bijede. Pa ipak ostavljate dojam da ste sretan čovjek. U čemu je ta tajna?

Ja sam u biti sretan čovjek. Osjećam se zaista blagoslovljen. Imao sam u svom životu jako mnogo "šanse", sreće, i susreo sam mnoge divne ljude i uz njih našao sigurnost. Također osjećam da je Bog bio u mojem životu uvijek prisutan. Voli me dok živim, voljet će me i kad umrem. Zato se ne moram ničega plašiti. Osjećam se iskreno zadovoljan i sretan iz puno razloga. To ne znači da nemam loših i teških dana. Njih ima svatko, jer sreća se uvijek sastoji iz mnogo dijelova, a jedan dio je uvijek prekratak. Ali mislim da je krivo piljiti u taj jedan djelić. Ja rado gledam na za mene blagoslov. I ja sam zahvalan za to što sam dobio. To mi pomaže da budem sretan. Biti zahvalan za život svakoga dana, zahvalan jer srce otkuca 123.700 puta na dan, jer udahnemo 20.000 puta i preradimo 137 m3 zraka. A sve besplatno, gratis. Samo što čovjek nije više svjestan svega toga. Primio ih je besplatno, ali ih više ne cijeni. - Sada je ipak dosta, zar ne?! Hvala.

Prijevod TV-intervjua Belgijskoga Radija 5. svibnja 1978, objavljenog u Joos Florquin, Ten huize va... Vijftiende reiks. Davidsfonds, Leuven 1979, Str. 183-226.

početak teksta

naslovnica

Razgovor sa Philom Bosmansom