SVETI ZNAKOVI – SPASONOSNA VREMENA

SLAVITI NEDJELJU

Sveti znakovi – spasonosna vremena

Prema Elmaru Gruberu priredio Pavao Madžarević

U svim kulturama sveta mjesta i sveta vremena imaju čvrsto mjesto u životu. Općenito je ljudsko iskustvo da mi ljudi trebamo „snagu odozgor“ i „snagu iznutra“ da bismo mogli ovdje živjeti. Predodžbe o ovim snagama i njihovu stjecanju su naravno toliko različite koliko i sami ljudi. Mnoge predodžbe o transcendentnim stvarnostima više zadaju strah nego što od njega oslobađaju. Kršćanska poruka bila bi podesna za to da oslobodi čovjeka svih strahova i iznutra ozdravi ako bi čovjek do njih našao pristup. Da bismo pronašli ovaj pristup i crpili iz snaga religije, moramo osigurati čvrsto mjesto religioznome u našemu životu i našemu ispravnome ponašanju. U zadane ritmove života spada tjedni ritam. Tako je nedjelja, često nazvana i samo „vikend“, važno crpilište u ritmu života gdje crpimo nutarnje i vanjske snage potrebne za život.

Ove meditacije hoće pomoći da probudimo skrivene snage nedjeljnih evanđelja u godini A koje stvaraju odvažnost i radost.


Vjera danas: „Prosudite sami!“

Prekid s tradicijom posljednjih desetljeća stvorio je na području religije sljedeću situaciju: Dok se vjera ranije jednostavno prenosila i preuzimala, danas vjeru svatko mora tražiti i nalaziti kao „svoju“ vjeru. Današnji čovjek vidi sebe postavljena nasuprot stotinâ „ponuda vjere“, a svaka od njih za sebe više ili manje tvrdi da je „prava“ i da „čini blaženim“. Čovjek danas na ovome području ne smije više „slijepo“ vjerovati; on mora promišljati kritički i propitivati da ne bi postao žrtvom kojekakve ponude vjere na račun svoje osobnosti. U ovome smislu dijelimo danas situaciju početaka kršćanstva, gdje sam Isus kaže: „Prosudite sami!“ i „Po plodovima njihovim ćete ih prepoznati“. A Pavao govori: „Sve provjeravajte, a dobro zadržite.“

Vjera koja zadaje strah, umjesto da oslobađa straha, nikada ne može biti „prava“. Vjera koja dijeli, stvara neprijateljske slike i izaziva „svete ratove“ u velikome i malome, nikada ne može biti prava. „Prava“ može biti jedino vjera koja vodi do temeljnih vrijednosti tolerancije i solidarnosti, bez kojih čovječanstvo u budućnosti zacijelo neće preživjeti. Stoga tako promišljana vjera nije „samostvorena“ vjera. Čovjek iz iskustva svoga nespašenoga života može „vjeru koja spašava“ opisati, ali ne i proizvesti. Vjera je na kraju krajeva uvijek „milost“, dar onoga u koga se vjeruje.


Temeljno polazište vjere

Iako vjera danas nije više kao ranije tradicionalna, nije ju moguće prenijeti, ipak postoji jako puno pomoći u vjeri koja pridonosi tomu da sam čovjek dođe do vjere i stekne vlastito uvjerenje o vjeri koje se poklapa s vjerničkim uvjerenjem sestara i braće u vjeri.

Temeljno polazište kršćanske vjere leži u vlastitome čovjekovu iskustvu. Već Tertulijan (oko 180.) ukazuje na to da je čovjekova duša po prirodi privezana uz ono što je utjelovljeno u liku Isusa Krista („anima naturaliter christiana“). I Augustin upućuje na to da Bog kao neispunjena čežnja stanuje na dnu svake duše.

Svaki čovjek čezne za ljubavlju, za bezuvjetnom, neizgubivom prihvaćenošću. U čežnju svakoga čovjeka za apsolutnom ljubavlju zacijelo bi jedva tko smio dvojiti. Čovjek može točno opisati što mu nedostaje, ali što on sam ne može načiniti. Kao kod igre puzzle, kod koje nedostaje jedan djelić, može čovjek doći do uvjerenja: ovaj djelić koji nedostaje, kojega mogu točno opisati – apsolutna ljubav – mora ipak negdje postojati. Iz ovoga ljudskog deficitarnoga iskustva može nastati „pravjera“, iskonska vjera u apsolutnu ljubav prije nego se oblikuje u određenim religioznim predodžbama ili nađe potvrdu u objavi. Ali i ova „pravjera“ u apsolutnu ljubav jest dar. Ona sadrži osobnu odluku, osobni rizik vjere u kojemu je svatko naposljetku sam sa „svojim“ Bogom. Ni ovu vjeru nije moguće demonstrirati, ali niti zaobići raspravu o njoj. Najvažnija pomoć u vjeri jest vjerodostojno svjedočanstvo čovjeka vjernika – kako kaže Isus: „…da vide vaš život i povjeruju u nebeskoga Oca“.


Od pravjere u ljubav do vjere u Isusa Krista

Tko je došao do vjere u apsolutnu ljubav, može u kršćanskoj vjeri otkriti potvrdu i razvijanje te vjere. „Bog je ljubav“, bezgranična ljubav koja čovječanstvo ozdravlja opraštanjem, a ne osvetom. Biblija, Evanđelje, treba interpretaciju. U Bibliju se sve može učitati i sve iz nje iščitati. Mnoge kršćanske grupe koje Bibliju interpretiraju posve različito, a često i posve oprečno, dokazuju to. Čovjek će tumačiti Bibliju ovisno o svome temeljnome stavu. Tko vjeruje u apsolutnu ljubav, u Isusovu će liku naći utjelovljenje ove ljubavi. Tko vjeruje u Boga koji kažnjava, koji se osvećuje, naći će za to i potvrdu biblijskih tekstova. Odluka vjere, da li Bog koji kažnjava ili Bog koji sve oprašta, prethodi svakomu biblijskome čitanju i svakoj teološkoj refleksiji. Velika poteškoća je sada u tome da nam je razmišljanje o osveti urođeno, dok razmišljanje o opraštanju („opravdanje po milosti“) možemo steći tek po vjeri. Ono što odgovara opravdanju po milosti, jest naša čežnja, ali ne naše razmišljanje, koje je određivano grijehom sebičnosti i „pravedne“ osvete“.

Povijest kršćanstva pokazuje kako je poruka o apsolutnoj Božjoj ljubavi prema svim ljudima uvijek iznova iskrivljavana ljudskim razmišljanjem o moći i osveti, često sve do neprepoznatljivosti (križarski ratovi, inkvizicija, današnje fundamentalističke pojave…). Čovjek svako malo zlorabi Boga za svoje sebične interese – u velikome kao i u malome, unutar i izvan Crkve.

Vjera u apsolutnu ljubav omogućuje prepoznati ova ljudska gomilanja ispraznosti i ponovno izložiti Radosnu vijest evanđelja.


Razmatrati o nedjeljnome Evanđelju

Razmatranja proizlaze iz vjere u apsolutnu ljubav. Ona hoće čitatelju pomoći da i svoju vjeru u ljubav nađe veličanstveno potvrđenu u Evanđelju. Razmatranja se pobliže usredotočuju na dvije glavne nakane evanđelista Mateja: „nebo na zemlji“ (početak Božjega kraljevstva u zajednici braće) i nova pravednost koja mora biti puno veća (i drukčija) od one „pismoznanaca i farizeja“. Bog je uvijek, bezuvjetno, svemilosrdan. On nas ljubi i u našoj nemilosrdnosti, da bismo se obratili i otvorili mu se. Ali tek kad mu se otvorimo, njegovo aktivno milosrđe se očituje ukoliko mi sami postanemo milosrdni: „Praštajte, i oprostit će vam se.“ Bog nas nikada ne primorava; njegova ljubav nas potiče; ali otvoriti se moramo sami – sa svim posljedicama.

Sve perikope Evanđelja vrte se oko jednoga središta: Bog je ljubav. Svi odlomci Evanđelja su varijacije na ovu temu. Tako i razmatranja u vezi s Evanđeljem upućuju na mnoge poprečne povezanosti. Misli su vođene manje informacijom, a više različitim dovođenjem do ovoga središta.

Nedjeljna razmatranja koja slijede hoće pridonijeti tomu da se čitatelj, po mogućnosti tjedan dana, može plodno baviti nedjeljnim Evanđeljem. Ali razmatranja hoće biti i poticaj za sve koji trebaju pripremiti nedjeljnu propovijed ili razmatranje.

Glavni naslovi uglavnom su uzeti iz ABC Misala; daju glavni izričaj svetopisamskoga teksta. Naslovi iza toga su naputci za smještenost u život kojemu služi razmatranje. Na razmatranje se uvijek nadovezuje kratka molitva.

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.