CVJETNICA DO SEDME VAZMENE U GODINI C

Prema Elmaru Gruberu priredio Pavao Madžarević


CVJETNICA: NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“

(Lk 19,28-40)

HVALITI I SLAVITI


Hvaliti: nekoga ili nešto nazvati dragim, odobravati mu;

Slaviti: puštati dobar glas pred kime, proglašavati dobrim;

Blagosloviti: nešto učiniti znakom.

Biti odan, veličati, blagoslivljati –

sve ove riječi imaju isto temeljno značenje:

spoznati, priznati, ispovijedati.

Isus je od svojih učenika hvaljen

kao pravi kraj Izraela.

U Starome zavjetu

Samuel je protiv svoje vlastite volje

i protiv izvorne volje Božje

popustio narodu

i pomazao mu zemaljskoga kralja,

komu su svi tijelom i životom bili podložni.

U Isusu, koji nije došao „da bude služen,

nego da služi“,

sam Bog je nastupio, odnosno objavio

svoje vječno kraljevstvo.

Hvaliti Boga ljudima uvijek donosi

„spasenje i blagoslov“,

radost, sreću i nadu.

Boga mogu slaviti

kad ga prepoznam

u svemu što jest i što se događa.

Boga mogu slaviti

kad vjerujem

da Bog, koji neizmjerno ljubi,

sve drži u svojim rukama –

pa i ono što ja još ne razumijem,

i što, čini se, proturječi njegovoj ljubavi:

zlo, trpljenje, mržnju ljudi

i našu subjektivnu bezbožnost.

Kad Boga slavim u sreći,

činim ga središtem svoga života;

sve od njega očekujem, molim, svemu se od njega nadam.

Sada mogu ljude

i sve drugo

osloboditi odgovornosti za svoju sreću.

Boga slaviti u nesreći i trpljenju znači:

znati i posvijestiti si

da je ljubeći Bog uvijek tu,

i u najdubljemu trpljenju.

Moj život po ovoj vjeri

ne postaje razumljiviji

nego podnošljiviji.

Upravo Isusova smrt pokazuje

koliko nedokučivi Bog

može biti i ostati blizu

u najdubljem trpljenju.

Martin Buber je

na najjednostavniji način

oblikovao u svojoj Ti-molitvi:

„Kamo god pođem, Ti, uvijek Ti, Ti, Ti, Ti.

Kad mi je dobro, Ti,

kad mi je teško, Ti.

Ti, Ti, opet Ti, uvijek Ti, Ti, Ti, Ti.

Nebo: Ti, zemlja: Ti, gore, Ti, dolje Ti.

Kamo se god okrenem na svakome kraju;

samo Ti, opet Ti, uvijek Ti, Ti, Ti, Ti.

Gospodine,

ti –

moj Božje i sve moje.




ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE

Do kraja ih je ljubio!“

(Iv 13,1-15)

POSTATI BESMRTAN


Naše razmišljanje o Isusu

i njegovu djelovanju u svijetu

i sakramentima

često nailazi na nepotrebne poteškoće

jer ne razlikujemo „trup“ od „tijela“.

Ja jesam tijelo, i imam tijelo.

„Trenutačno“ sam tijelo

u zemaljskome, osjetnome,

prolazno-propadljivu utjelovljenju.

Jer „trenutačno“ poznajemo samo zemaljski utjelovljen trup,

rabimo riječ „trup“ i „tijelo“

najčešće u istome značenju,

iako oni imaju različito značenje.

Isusov „trup“,

uskrsnuće i uzašašće „trupa“

ne znače Isusovo „tijelo“,

„tjelesno“ uskrsnuće i uzašašće.

„Trup“ je nutarnje doživljavanje,

„tijelo“ je vanjsko.

Primjerice, pri stisku ruke (usporedi pozdrav mira)

je koža, toplina, pritisak ono tjelesno,

u čemu dolazi do izražaja

ono životno u trupu, srdačnost.

U tjelesnosti pranja nogu

„realizira se“ nutarnje sudioništvo

između Isusa i Petra

i svih učenika (ljudi).

Često razlikujemo između „zemaljskoga trupa“

i „uskrsnuloga trupa“.

Korisnije bi bilo

govoriti

o „zemaljski utjelovljenu trupu“

i o „trupu u njegovoj neraspadljivosti“.

Pavao se trudi ovo učiniti jasnim

u 1 Kor 15,35-58.

Ondje čitamo između ostaloga:

„sije se u raspadljivosti,

uskršava u neraspadljivosti“.

Sve što se odnosi na trup utjelovljuje se

na različite načine.

Ljubav sa sjedištem u trupu

nalazi nebrojeno mogućnosti i načina

da se pokaže, izrazi i priopći

znakovito-tjelesno.

Čitavo područje naše raspadljive tjelesnosti

služi iskustvu neraspadljive ljubavi;

osobito jelo i piće

i iskustvo blizine u tjelesnome dodiru

(usporedi Posljednju večeru i pranje nogu).

Pavao opominje:

„Tijelo (trup u njegovu sadašnjem obliku),

ne bludnosti“ nego Gospodinu (usp. 1 Kor 6,13),

dakle ne za konzumiranje, nego „Gospodinu“.

Ili: „Dakle, ili jeli, ili pili ili drugo što činili,

sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31).

„Proslavite dakle Boga u tijelu (trupu) svojem!“ (1 Kor 6,20).

Ivan ide još dalje kad jasno govori

da smo smrtnim tijelom ostvarenom ljubavlju

nadvladali samu smrt prije nego on dođe:

„Znamo da smo iz smrti prešli u život

jer ljubimo braću (i sestre) (1 Iv 3,14).

Božja ljubav je u Isusu

„personificirana“, utrupljena, utjelovljena.

Na Posljednjoj večeri konačno

utjelovljuje se Isus u znaku gozbe

koja već utjelovljuje Božju ljubav.

Isusova nazočnost po njegovu trupu

nije više vezana

na smrtno tijelo.

Vezivanjem uz kruh i vino

ona je postigla besmrtnost:

„Kad god blagujete ovaj kruh...“ (1 Kor 11,26).

Čitav događaj Isusa

od rođenja do uzašašća

nazočan je u slavljenju Večere Gospodnje.

Postajući besmrtan

po utjelovljenju u kruhu i vinu,

Isusovo se uskrsnuće događa već ovdje.

Biblijske pripovijesti o Uskrsu

potvrđuju događaj na Posljednjoj večeri.

„Pût i krv“ su biblijske oznake

za „tijelo“ i „utjelovljenje“.

Isusove riječi:

„Tijelo (pût) moje pravo je jelo...“ (Iv 6,55)

možemo zacijelo ovako interpretirati:

Moje utjelovljenje u kruhu i vinu

uistinu je hrana i piće.

Mogućnošću hraniti se Isusovim tijelom

i pritjeloviti se (pritrupiti se) Isusove stvarnosti

slavljenje Večere Gospodnje (Euharistija)

postaje najtješnjim sjedinjenjem

čovjeka s Bogom,

u kojemu je smrt egzistencijalno već nadvladana.

Sjedinjenje je dovršenje ljubavi,

a u Isusu Kristu je Božja ljubav dovršena.

Gospodine,

daj nam tako častiti tajnu

tvoga trupa

da tvoju nazočnost u sebi

uvijek iznova iskusimo

na nov način.




PETAK MUKE GOSPODNJE

Dovršeno je!“ I naklonivši glavu, predade duh

(Iv 18,1-19,42)

DOVRŠENO


„Dostojan je zaklani Jaganjac

primiti mo

, i bogatstvo,

i mudost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov”

(Otk 5,12).

– Dostojanstvo zaklanoga Jaganjca! –

Proročanstvo

a posebno Ivanovo Otkrivenje pokušavaju

prikazati i ujediniti djela Božja

koja je učinio Isus,

prikazati i sjediniti u simbolu janjeta.

„Evo Jaganjca Božjeg!” (Iv 1,36),

govori Ivan Krstitelj Isusu.

Jaganjac je simbol strpljivosti i tolerancije;

jaganjac (bez rogova!) simbol je nezaštićenosti i nemoći;

jaganjac ne bježi pred onima koji kolju;

jaganjac je zaklan;

on dragovoljno na sebe uzima mržnju i smrt;

jaganjac pobjeđuje; izdržava mržnju i smrt;

jaganjac preuzima vodstvo;

postaje „Pastirom”:

jaganjac biva postavljen na prijestolje;

preuzima gospodstvo;

jaganjac naposljetku drži svadbenu gozbu,

svečanost sjedinjenja svih ljudi

sa sobom i s Bogom.

Povijesno gledano

jaganjac je simbol sjećanja

na oslobođenje Izraela

iz egipatskoga ropstva,

koje se kao Božje djelo

po vazmenomu slavlju

živo posvješćuje.

Krist, „naš” vazmeni Jaganjac,

osloboditelj je od grijeha,

mržnje i smrti.

Uskrsni usklik radosti:

„Žrtvovan je Krist, Pasha naša, aleluja!”

proizlazi iz nutarnje stvarnosti

Isusove smrti

koju nije moguće odijeliti

od vanjske okrutne stvarnosti

Isusove smrti.

To je jedinstvena dvostruka pobjeda:

Pobjeda je pobjeđena;

mržnja i zlo pobjeđuju

ubijajući Isusa.

A ljubav pobjeđuje

dragovoljno na sebe uzimajući pobjedu zla,

izdržavajući i svladavajući ju.

Kad jači „dopušta da pobijedi” slabiji,

jer slabiji svoju slabost

nipošto ne želi uvidjeti i priznati,

i jer jači slabijega

ne želi izvesti silom na pravi put,

tada slabiji dobije priliku

da u svojoj prividnoj pobjedi

sam prepozna svoju slabost

i obrati se.

Bog ne zahvaća

u naše sebično razmišljanje i djelovanje.

On ide tako daleko da nam čak „dopušta”

da ga (zemaljski) ubijemo,

samo da nam pokaže

da iza pobjede zla

stoji snaga ljubavi

koja pobjeđuje pobjedu zla.

U našemu svijetu čini se

da svako malo pobjeđuje zlo (mržnja i sebičnost).

Isusova smrt pokazuje da su sve te pobjede

u principu pobjeđene

snagom vječne ljubavi.

Iz te vjere u „pobjedu nad pobjedama”

proizlazi nerazorivost

naše životne radosti i naše nade.

„Po tvome križu dođe radost u svijet!”

„Dovršeno je!”

Isusova smrt je dovela „do vrha”

ljubav koja je jača od mržnje i smrti,

snagu koja mržnju i smrt svladava i podnosi.

(U umjetnosti ima slika koje pokazuju Isusa

kako „stoji” na smrti i đavlu!)

Isus je „morao” umrijeti;

jer ono što je jače od mržnje i smrti

može se kao takvo pokazati tek u mržnji i smrti.

Neki teolozi hoće danas

okrutnu Isusovu smrt

isključiti iz povijesti spasenja.

Ali mržnja i zlo u svijetu

ostali bi tako neotkupljeni,

a Isusov život i umiranje besmisleno.

Isus bi bio neko ohrabrenje za samootkupljenje,

a time i samoobmana.

Isus je upravo dragovoljno na sebe uzetom „pobjedom”

mržnje, nepravde i smrti

„dovršio” to

da se možemo poistovjetiti s njim

u svome trpljenju

i po njemu pobijediti „pobjedu zla”.

Isus nas „uzima ondje gdje smo sada”,

da bismo s njime stajali „gore”.

Gospodine,

Jaganjče Božji,

pomozi mi

mržnju i smrt pobijediti

snagom tvoje ljubavi.




VAZAM:BDJENJE

Što tražite Živoga među mrtvima?“

(Lk 24,1-12)

USKRSNUTI


Mnogi uskrsni znakovi i tekstovi

hoće nam pomoći

da nađemo Uskrsnuloga.

Uskrsnuloga ne možemo naći

kao zemaljski-smrtna čovjeka;

jer on to više nije.

Ali upravo stoga možemo ga naći

na posve drukčiji način i posvuda;

jer Bestjelesni više nije vezan

za vrijeme i prostor.

Mjesto gdje nas Uskrsnuli susreće

jest naše srce, naše „goruće“, ljubeće srce.

Uskrsnuli nije fantom;

on živi neovisno o nama;

on nije proizvod naše mašte.

Ali on sada živi tako

da može živjeti, „uskrsnuti“ u nama.

Tjelesne granice

još nas od njega dijele,

ali ne i njega od nas.

On može uskrsnuti u nama,

otvorimo li svoje tjelesne

i racionalističke granice,

to znači: ako njegovo bivanje

ne učinimo ovisnim

o fizičkome bitku

njegova propadljiva lika.

Kao što s Angelusom Silesiusom

govorimo o Isusovu rođenju:

„Da se Isus i tisuću puta rodi u Betlehemu,

a ne i u tebi...“,

moramo sada isto tako reći:

„Da Isus i tisuću puta uskrsne u Jeruzalemu,

a ne i u tebi,

ostat ćeš još uvijek izgubljen.“

Isusovo uskrsnuće u nama

ili: naš odnos prema Uskrsnulome

događa se u procesu

koji prolazi različite faze.

Taj proces prolazimo uvijek

u žalovanju prilikom smrti draga čovjeka.

On nas vodi do novoga odnosa

s ljubljenim

koji nadilazi grob.

U odnosu prema ljubljenome pokojniku

i sam već upadam u proces uskrsnuća:

moj odnos prema živim pokojnicima

ne svršava mojom smrću,

nego se dovršuje.

Za mnoge je „radost zbog ponovnoga viđenja“

snaga u žalosti

i snaga u smrti.

U odnosu prema Uskrsnulome

ni ja više ne ostajem onaj stari.

Ako zajedno s Isusom prolazim

prijelaz iz smrti u život,

stječem novu slobodu

prema prolaznome svijetu.

„Ako ste suuskrsnuli s Kristom...

Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“

(Kol 3,1-2).

Prvi korak u ovome procesu uskrsnuća

jest traženje živoga među mrtvima:

Najprije moram naučiti

da živoga pokojnika

više ne mogu naći u sada mrtvu tijelu.

Drugi korak započinje sa

„Sjetite se!“

Sjećanjem na bitno

i na bit čovjeka

postajemo svjesni besmrtnosti čovjeka,

pa tako i baze novoga odnosa.

Naposljetku naravno ostaje odnos

prema Uskrsnulome i prema našim pokojnicima

dar i milost.

Molitvom i sjećanjem

možemo tomu pridonijeti

ali ga ne možemo načiniti.

I psihološki mora naše vrijeme žalovanja

odnosno naš proces uskrsnuća

proći različite faze:

potiskivanje – zaprepaštenost –

uzaludan pokušaj srediti –

depresija, očaj, nulta točka – i na kraju:

novo, posve drugo.

Najveća pomoć za odnos

s Uskrsnulim i s našim pokojnima

darovan nam je u slavljenju liturgije,

posebno u slavljenju Posljednje večere (Euharistije).

Ondje je znakovito ostvareno

što se u uskrsnim pripovijestima

prikazuje i potvrđuje.

Gospodine,

daj mi s tobom uskrsnuti

da bih s tobom živio,

i ne izgubio se u prolaznome.




VAZAM

Vidje i povjerova“

(Iv 20,1-9)

VJEROVATI


Petar i Ivan trče na grob;

trče da ne mogu brže,

da bi što prije stigli do navodno prazna groba.

Učenik, „kojega je Isus ljubio“, stiže prvi na grob,

ali u grob ulazi tek nakon Petra;

no ipak je prvi

koji vjeruje.

Ivan je posebno simboličan lik

za ljubav – , za ljubav prema Isusu.

Ljubav i vjera

dvije su strane jedne medalje.

Ljubav i vjera, vjera i ljubav

su „materijal“

iz kojega nastaje nada,

i način

kako nada opstaje.

„Vidje i povjerova“:

Je li vjera u uskrsnuće tako jednostavna?

Mi primarno uvijek tražimo razumske dokaze

za Isusovo uskrsnuće.

Ali primarno ne postoje razumski dokazi;

tek sekundarno su moguće potvrde

za vjeru koja već postoji.

Tko razmišlja „čisto razumski“,

može razumom dokazati više suprotnost.

To se od početka pa sve do danas pokušavalo

različitim teorijama i hipotezama

(hipotezama obmane, primjerice

u knjizi Dr. R. Elmar Gruber (Zavjera oko Isusa).

Uskrsnuće se ne može dokazati;

Uskrsnuće se može i mora „odvjerovati“!

A to ne ide bez ljubavi.

S druge pak strane potrebno je

vjeru „proraditi“ razumski.

Antiracionalna, nekritička vjera je

– u svakome slučaju u situaciji naše kulture –

nevjerodostojna.

Razumom mogu dokazati

da uskrsnuće nije moguće dokazati.

Ako bi ga se moglo dokazati,

uskrsnuće više ne bi bilo

uskrsnuće!

Vjerovati u prvome redu ne znači

„držati za istinu nauk“ i pravila;

vjera je proces života

koji se uvijek nastavlja

izvana prema unutra,

i s površine

u dubine stvarnostî bitka i života.

To je također i moja ljubeća vjera,

koja u Isusovoj dragovoljnoj smrti na križu

prepoznaje pobjedu ljubavi i života

i u tome iskusuje potvrdu.

Nevjernik može Isusovu smrt

tumačiti i posve drukčije;

jer ima puno ljudi

koji su spremni

svoj život predati za mržnju, osvetu ili ideologiju.

Poneki „križarski vitez“

zacijelo nije svjestan

da svoj život ne „žrtvuje“ za Isusa,

nego za ideologiju o Isusu.

Trebam „pra-vjeru“

prije nego se obratim Bibliji

i Isusovu liku.

A ta vjera proizlazi –

kao što je već rečeno –

iz iskustva

moje zemaljski neispunjive čežnje,

i iz tumačenja

ispunjenih trenutaka sreće

u mome životu.

Ta pra-vjera

vjera je u apsolutnu ljubav.

Iz te pravjere

proizlazi moja vjera u Isusa.

U tome moja vjera iskusuje

svoju potpunu oblikovanost i potvrdu.

U vjeri u apsolutnu ljubav

započinje moje vlastito uskrsnuće.

Ta vjera je temelj

Ivanova Evanđelja i Ivanovih poslanicâ.

Ta vjera je zacijelo temelj

i moga mišljenja

da Ivan neće umrijeti,

jer je takoreći u svome odnosu prema Isusu

već uskrsnuo (usp. Iv 21,20-23).

Gospodine,

daruj mi čvrstu vjeru

u tvoje uskrsnuće,

da bih gledao

vjerom.




VAZMENI PONEDJELJAK

«Nije li gorjelo srce u nama… dok nam je otkrivao Pisma»?

(Lk 24,13-35)

OTKRITI PISMO


«Govor je uzrok svih nesporazuma»,

kaže «Mali Princ»

u jako poznatome djelu Antoina de Saint-Exupéryja.

S druge strane govor je put

da sebe priopćimo i učinimo razumljivima.

Zapravo nije govor kao takav

razlog shvaćanja ili neshvaćanja,

nego uporaba govora.

«Ton čini glazbu!»

Modulacijama tona svoga glasa

određujem «vjernost» svoga govorenja.

Različito naglašavanje može istoj riječi

i istoj rečenici dati posve različit,

čak suprotan iskaz.

Govor, riječ, rabi i đavao

da bi u istoj riječi zamijenio poruke:

Ja, primjerice, nekomu čovjeku govorim ljubaznu riječ,

a on mi «okrene riječ u ustima»

i drugi čuje nešto zlo.

„Mogu reći što hoću“,

drugi će me uvijek krivo razumjeti.

On sluša a ne čuje,

jer mu je srce još uvijek zatvoreno.

S druge strane, mogu drugoga mučiti riječima

ako ga, primjerice «uzmem za riječ»

i njegovoj riječi podmetnem

posve drugu poruku,

drukčiju od one

koju je on stavio u tu riječ.

„Prava“ laž nije u krivome izričaju,

nego u «đavolskoj» uporabi istine.

Ovo nam je zorno stavljeno pred oči

u povijesti pada u grijeh iz Biblije.

Kad se ljudi više ne razumiju

ili se uvijek samo „krivo razumiju“,

trebamo „posrednika“

koji će otvoriti srca

da bi riječi opet bile u skladu.

I riječ Biblije je ponajprije mrtvo slovo

koje mora oživjeti.

Riječ pisma mora se dalje otkrivati

da bi njezin sadržaj bio pristupačan životu.

Pismo se ne otkriva samo.

Ono treba „interpreta-tumača“, posrednika,

koji će skrivenu poruku

pretočiti u govor i posluh.

Ne može svatko otkrivati Pisma;

moguće je sve iščitati iz Pisma

ili učitati u njega.

Hoće li Biblija postati Radosna vijest

ili pak Prijeteća vijest,

ovisit će o tome kako ju interpretiram,

odnosno kako mi ju se posreduje.

Tko vjeruje u Boga koji se osvećuje i kažnjava,

interpretirat će Bibliju posve drukčije od čovjeka

koji vjeruje u Boga koji sve oprašta.

Isus se danas javlja prije svega

kao nepoznati interpret.

Goruće srce pokazuje se kao kriterij,

kao mjerilo jedino ispravne interpretacije Pisma:

Ako navještaj poruke,

otkrivanje Pisma ne „užeže“,

ne zapali ljubav,

ne zapali srce da ono gori – navještaj je kriv!

S druge strane i moja čežnja za ljubavlju

jest preduvjet za prepoznavanje poruke Pisma

i njegove istine.

I kriterijem ljubavlju zapaljena srca

postaje moguće u svetim pismima drugih religija

prepoznati «mnogo dobroga, istinitoga i lijepoga» (usp. II Vat.).

Gospodine,

daj mi gorućim srcem doživjeti poruku Biblije

i gorućim srcem ju prenijeti

drugima da bismo u tebi prepoznali vječnu ljubav.




DRUGA VAZMENA NEDJELJA

Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se;

kojima zadržite, zadržani su im.“

(Iv 20,19-31)

UZALUDNO OPRAŠTANJE


Oduvijek se pokušavalo

sakrament pokore dokazivati ovim tekstom.

Ali pritom su se

uvukli i neki nesporazumi.

Bog oprašta svima sve, uvijek,

i on ovu vlast nikada ne ispušta iz ruku.

Svećenici imaju službenu zadaću

u „službenome“ znaku sakramenta pokore

navješćivati oproštenje od Boga,

svjedočiti ga i činiti iskusivim.

Svećenik, dušobrižnik i vjeroučitelj

mora stoga biti uvjeren

u Božju premilosrdnost.

Isus u svoje učenike udahnjuje svoga Duha:

snagu za pomirenje i praštanje.

Ako ljudi pomirenje ne prenose dalje,

ostaju sami nepomireni

sa samim sobom, s Bogom, s ljudima

i sa svijetom.

Pomirenje i praštanje

mogući su jedino u „kolanju“:

Ja mogu primiti samo onoliko oproštenja

koliko sam spreman prenijeti.

Praštanje po Bogu uvijek je tu,

ali nepomirljivi

prima praštanje uzalud.

„Opominjemo vas

da ne primite uzalud milosti Božje“

(2 Kor 6,1).

Isusova riječ znači ponajprije:

Ako vi ne oprostite,

sve Božje milosrđe vam ne „koristi“ ništa.

U svojoj dušobrižničkoj odgovornosti

moram izrijekom upozoriti

na ovo ograničenje oproštenja:

svako „odrješenje“ postaje besmisleno,

ako grješnik u načelu nije spreman

bezuvjetno oprostiti svojim „dužnicima“.

Tako naposljetku problem nije oproštenje s Božje strane,

nego bezuvjetno oproštenje

od strane čovjeka čovjeku.

Bog oprašta uvijek i posvuda.

Osim službenoga sakramenta pokore

postoje i nebrojeni, posve osobni doživljaji

po kojima čovjek

može iskusiti praštajuću Božju ljubav.

Sakramentalno ili izvansakramentalno:

oproštenje „vrijedi“ uvijek tek

ako postane opraštajuće.

Bezuvjetno oproštenje je božanska snaga

koju ja nemam i koju ne mogu proizvesti;

nju moram sebi izmoliti.

U prošnji za duha pomirenja

izražavam svoju spremnost

i svoju volju za pomirenjem.

Očaranost svepraštajućom ljubavlju

motivira me za ovu prošnju.

Snagu za opraštanje

molim ne samo za sebe

nego i za drugoga,

o kojega sam se ogriješio

da i on oprosti meni.

U Očenašu kod Mateja čitamo:

„I otpusti nam duge naše

kako i mi otpustismo

dužnicima svojim!“ (Mt 6,12).

S jedne strane Bog čini da možemo oprostiti;

on u nas udahnjuje svoga Duha;

s druge pak strane naše opraštanje je preduvjet

da njegovo oproštenje dopre do nas.

Bog daje ono što traži;

na nama je da to ne spriječimo.

Gospodine,

daj nam snage za opraštanje,

da tvoje oproštenje

ne bi ostalo uzaludno.




TREĆA VAZMENA NEDJELJA

Dječice, imate li što za prismok?“

(Iv 21,1-19)

ŽIVJETI DOŽIVLJAVAJUĆI


Pisac je ovdje sastavio

i isprepleo više motiva

važnih za navještaj

Isusova uskrsnuća.

Bogat ribolov

protumačen kao simbolična pripovijest.

Učenici najprije ne ulove ništa.

Uobičajenim metodama straha,

prijetnje i nasilja

nije moguće pridobiti ljude za Boga.

Kad učenici na njegovu riječ

„ribare“ „na desnoj strani“,

to znači na pozitivan, primamljiv način,

kad naviještaju apsolutnu Božju ljubav,

dolaze sve ribe

same od sebe.

U mreži, u Božjoj ljubavi,

svi imaju mjesta;

ljubav Božja ne „trga“.

(Simboličan broj 153 znači isto što i „svi“.)

Nepoznati Isus.

Prepoznavanje Uskrsnuloga

nije proces od izvana prema unutra

kao kod prepoznavanja zemaljskih ljudi,

nego proces od iznutra prema van.

Izvana dolazi možda poticaj

ili povod,

ali razlog leži unutra,

i stvarni proces susreta

je nutarnje događanje.

Tako je i Ivan

biblijski simbolični lik za ljubav

koji prvi prepoznaje Isusa.

Objed kao mjesto i način

susreta s Uskrsnulim.

Uočavamo ne samo ovdje

da se Uskrsnuli, koji se hoće objaviti,

raspituje za jelo

a zatim „u ruke uzima kruh i ribu“.

Uskrsnuli ovdje čini isto ono

što je učinio prije svoje smrti,

kod „umnoženja kruha“

i na Posljednjoj večeri.

Prije i poslije uskrsnuća hranjenje je način

na koji Isus

u osobi utjelovljenu Božju ljubav

ljudima nudi i dijeli.

Ovo je ponovno i napomena

da su uskrsni susreti

potvrda onoga

što se dogodilo na Posljednjoj večeri,

i što se u slavlju Euharistije

ponazočuje sve do danas.

Božje ljubavi dostaje uvijek za sve.

Tko ima dijela na njegovoj ljubavi,

mora „dopustiti“ da i svi drugi

imaju dijela na tome – čak i više:

on dijeljenjem mora

svima omogućiti dioništvo.

Ljubav je životna

samo u kolanju uzimanja i davanja.

Sve ribe imaju mjesta u mreži,

slika univerzalne ljubavi,

ali i slika uzajamna podnošenja

koje mora težiti prema sebedarju.

Petar skače u more

Nije to prvi put

da nam se ovako pokazuje Petra.

U našoj pripovijesti je Ivan taj

koji mu posreduje prepoznavanje Isusa

i tu provaljuje njegova,

tipično „petrovska“ ljubav prema Isusu.

Pasi jaganjce moje!

Petar je simboličan lik „institucije“,

to znači praktična, zemaljskoga ostvarenja

Isusove poruke u zajednici.

Njegov autoritet počiva na njegovoj većoj ljubavi,

a ne na njegovim posebnim sposobnostima.

Sve službe u Isusovoj Crkvi moraju

počivati na ljubavi prema Isusu,

a ne na potrebi za vlašću.

...kamo nećeš!“

Tko ljubi Isusa i služi mu,

možda čak na istaknutu, odgovornu mjestu,

uvijek će morati računati

s progonstvom od strane protivnika

apsolutne ljubavi.

„Opasati se“ slikovita je riječ

davanja moći i vlasti

ali i nanošenja sile.

Svi ovi momenti jasno tumače

domet Isusove riječi:

„Slijedi me!“

Gospodine,

sačuvaj nas

snagom svoje blizine

od obeshrabrenosti,

straha i kukavičluka.




ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

Ja ovcama svojim dajem život vječni“

(Iv 10,27-30)

ANTIAUTORITARNI AUTORITET


Nedjelja Dobroga Pastira

pokazuje nam čovjeka

u simbolu ovce

i Isusa u simbolu Dobroga pastira.

Sreću za kojom čeznem

ne mogu sam sebi dati.

Ja mogu i moram tomu pridonijeti,

ali je ne mogu načiniti.

Čovjek mora biti doveden

do izvora sreće;

ako živi samo po užitku i raspoloženju,

zalutat će.

Razonoda i konzumiranje zavest će me

ako na njih prenesem vrhovnu vodeću ulogu.

Moja čežnja za srećom

je polazište

u kojemu zavodnici vide svoju priliku.

Ali ona je istodobno i polazište

za Dobroga pastira

koji me već na ovome svijetu

može dovesti do početaka vječne,

neizgubive sreće.

Čovjek treba autoritet („izvornu snagu“),

„izvornu“ snagu života i ljubavi

koju sam ne može proizvesti.

Ovu snagu primam

po samoj naravi

kad sa strahopoštovanjem

priznam njezin autoritet;

najprije ju primam preko ljudi

koji mi daju dijela

na njihovu životnome iskustvu,

u kojemu ljubav, trpljenje i vjera dozrijevaju;

primam ju zadanim poretkom

koji je nastao iz života za život.

Sve načelno antiautoritarne spletke

unazađuju čovjeka samoga

i čine ga žrtvom njega samoga.

Tko sam sebe uzdigne do autoriteta,

više ne može naći izvor

ljubavi i života.

Ako je sve dopušteno,

više ništa nije dopušteno;

jer je svako „dopuštenje“ postalo bespredmetno.

Ako smijem sve,

ne smijem više ništa;

u neograničenosti svako smjeti

preokreće se u morati.

„Potreba“ i „nužda“

postaju prisila moranja i imanja,

i svaka sloboda bez vodstva

postaje zatvorom.

Isus, dobri pastir,

najprokušaniji je autoritet za čovjeka.

Njegove upute i zapovijedi vode me već sada

do nerazorivosti radosti

i do vječnoga života.

On me potpuno poznaje.

I ja prepoznajem njegov glas.

Čujem njegov glas

u vriski reklame oko mene.

Jer on govori glasom

koji čini da mi srce osluhne

u svojoj čežnji za vječnom ljubavlju.

Autoritarni autoritet gradi na nasilju.

Antiautoritarni autoritet gradi na ljubavi.

Isus se sam dokazao

kao pravi autoritet za ljude.

On daje svoj život za ovce

i daje svoj život ovcama;

daje im svoj vječni život

i nijedan se ovca ne gubi.

Kad-tad će svaka ovca shvatiti

da treba njegovo vodstvo –

esto preko zabludâ izgubljenostî

zemaljskoga života.

Pravi autoritet

i glas Dobroga pastira

prepoznajem u svojoj savjesti.

U svojoj savjesti dajem i odgovor

na Božji glas.

Tako sam uvijek

u nasljedovanju Dobroga pastira

Gospodine,

daj mi u lutanjima

i smetenostima našega vremena

uvijek čuti tvoj glas.




PETA VAZMENA NEDJELJA

Sada je proslavljen Sin Čovječji“

(Iv 13,31-33a.34-35)

JA U BOGU – BOG U MENI


Riječi „slava“ i „proslava“

igraju posebno u Ivanovu Evanđelju

važnu ulogu.

(Usp. i tekstove uz 2. nedjelju po Božiću

i 7. vazmenu u godini A.)

Kad uvijek iznova meditiramo današnje Evanđelje,

možemo otkriti da se ovdje načinje ono

što danas izražavamo

s „pronalaženje vlastitoga Ja“, „pronalaženje sebe“

i „iskustvo identiteta“.

Postati „proslavljen“ i „proslaviti se“

zacijelo smijemo razumjeti i u smislu:

postati „gospodar“: postati Ja, biti svoj,

postati „gospodar nad samim sobom“

(aluzija na: svoga tijela gospodar, op. prev.),

postati „autentičan“.

Bog ulazi u čovjekov Ja;

Boga doživljavam kao izvor svoga identiteta:

Trenutke sreće

u kojima sam potpuno Ja,

mogu tumačiti kao Božji dar.

Bog je onaj koji „mene daje meni“ (Nikola Kuzanski).

Kad gospodstvena Božja ljubav „koja stvara Ja“

uđe u me i stvara moje Ja,

istodobno i moj Ja

ulazi u Božju ljubav.

Ovo uzajamno ulaženje

donosi Isus više puta do izražaja u Ivanovu Evanđelju

formulirajući ga:

„Ako ostanete u meni

i ja u vama...“

Realnom simbolikom kruha i vina

pri slavljenju Posljednje večere (Euharistije)

ovo uzajamno sjedinjenje

uzdiže se na područje

osjetna iskustva.

Kad bismo grčku riječ „euthys“,

koju u našemu tekstu prevodimo sa „uskoro“,

preveli sa „sada“, što bi bilo bolje,

izrazili bismo

da su iskustva ljubavi i identiteta

(„doživljaji proslave“)

iskustva trenutka

koja određuju moj vremeniti život.

Kod Isusa se u našemu tekstu navodi čas:

„Pošto Juda iziđe iz blagovališta...“:

„sada“ je sve neopozivo jasno;

identitet Isusa kao Otkupitelja

i s njime povezana zadaća stoje čvrsto,

Juda će čitav događaj zakuhati.

Juda je možda bio najfanatičniji

i ujedno najrazočaraniji Isusov poštovatelj,

koji se još uvijek nadao da će Isus zahvatiti

moću sile („dvanaest legija anđela“).

Na Maslinskoj gori daje on Isusu još jednu priliku

da zahvati nasiljem.

Isus ostaje pri moći ljubavi.

Apsolutna Božja ljubav

jest njegov identitet, njegova slava.

A nju on daje dalje svim ljudima,

koji ga prihvaćaju i koji ga hoće nasljedovati.

Ljubav je ova „nova zapovijed“

koja proizlazi iz identiteta

u Bogu i po Bogu:

U ljubavi dajem dalje ono

od čega sam živim;

i prenoseći ju,

sam od nje živim.

Ljubljeni smo bezuvjetnom, neizmjernom,

vječnom ljubavlju.

Vjera u ovu ljubav tjera nas

prenositi ju.

Ljubav živi u prenošenju;

samo u prenošenju

mogu zadržati ljubav.

Gospodine,

daj mi tebe naći u sebi

i sebe u tebi.

Daj nam naći sebe

u tvojoj ljubavi.




ŠESTA VAZMENA NEDJELJA

Ako me tko ljubi, držat će moju riječ“

(Iv 14,23-29)

DRŽATI SE I DRŽATI


U riječi je sadržana „stvarnost“:

Stvarnost je postala „riječ“.

Stoga riječi mogu činiti

i djelovati na nešto.

U riječi mogu stvarnosti

izraziti a time dovesti i do učinka;

mogu stvarnosti izricati

i oslovljavati.

Mogu sebe i Boga

izraziti i pustiti

da dođu do riječi.

To se događa u molitvi.

U Božjoj riječi, u Isusovoj riječi

skrivena je Božja (Isusova) stvarnost.

Vjernički slušajući i izgovarajući riječ

ova stvarnost dolazi do očitovanja

i djeluje na mene.

Vjera dolazi od slušanja (Rim 10,17).

Slušanjem i izricanjem riječi

mogu se Bog i Isus u meni „nastaniti“.

Božja ljubav dodiruje me njegovom riječju.

Dok u meni stanuje Bog,

moje riječi mogu postati Božje riječi

donoseći drugim ljudima

radost, utjehu i pomoć.

Božju riječ prepoznajem po tome

što ona proizvodi radost, mir i ljubav

i daje snagu, oslonac i sigurnost.

Stoga je drugorazredno pitanje

je li Isus sve činio i govorio baš tako

kako stoji u Pismu.

Isto je kad Bog govori izravno,

po Isusu,

u kojemu „prebiva punina božanstva“,

ili po drugim ljudima,

u kojima prebiva Bog

po iskustvu Boga i Isusa.

Tako i riječi

koje ljudi, koji su imali iskustva s Isusom,

„polažu u Isusova usta“

ostaju Božje riječi,

u kojima djeluje Bog (Isus).

Ako koga ljubim,

„prije svega uzimam ga za riječ“.

Po riječi postajemo jedan drugomu čujni,

„ispitiv“.

I zlo se izrazuje u riječi

kad tko drugoga riječju

„prikuje“, „zaključa“ ili slomi.

Riječima mogu sijati

slogu i razdor.

Tko ljubi Isusa,

„drži se njegove riječi, čuva je:

Može se radovati njegovoj riječi

i Isusa steći kao „čvrst oslonac“

kojega mi se držati u životu.

Što ja čvrsto držim, to i mene čvrsto drži.

Božja riječ je put

iz neodrživosti upravo u naše vrijeme.

Kad je Isus (Bog) moj čvrsti oslonac,

ja se mogu držati, mogu izdržati i ustrajati.

Kroz mene prolazi

Božja snaga za držanje („održivost“)

i dopire do drugih.

Tako Bog postaje „zajednički oslonac“ za sve,

koji ga se drže njegovom riječju.

Ono što skupa čvrsto držimo,

čvrsto drži nas.

To je tajna svakoga pravog zajedništva

i izvor Isusove zajednice (Crkve).

Molitvom, čitanjem Biblije i slavljenjem

mogu se praktično držati Isusove riječi.

Gospodine,

budi mi svojom riječju

oslonac i sadržaj moga života,

da bih mogao

sebe držati.




UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.

(Lk 24,46-53)

ODOZGOR – PREMA GORE


Božja ljubav je postala čovjekom

i utjelovila se u Isusu.

U Isusu je vječna ljubav dobila ruke i noge,

to znači postaje zemaljski osjetno iskusiva.

Sve to, pak, što je vječna ljubav

na prolazno-zemaljski način proizvela,

„uzdignuto je u nebo“

iznad naših granica vremena i prostora

u uzvišenost Božju

iznad prostora i vremena

i iznad kozmosa.

Kao što nam je betlehemska zvijezda

iz Božje vječnosti zasjala

u naš prolazni svijet,

tako je sam Isus ova zvijezda

koja za nas iz našega svijeta svijetli prema gore,

u Božju vječnost na koju smo pozvani.

Snaga ljubavi koja je djelovala u Isusu,

i koja djeluje u svakome čovjeku koji ljubi,

dolazi odozgor, od Boga,

i vodi nas gore prema Bogu.

Ta ljubav je svjetlo,

koje sjaji prema dolje i prema gore,

kroz sve granice i oblake.

Mi ljudi – a s nama i sve stvorenje –

stvoreni smo od Boga i za Boga.

Stvoreni smo za nebo,

a nebo započinje ovdje na zemlji,

kad svojim prolaznim osjetilima

kušamo vječnu ljubav.

Iskustvo prolazi,

a ono što smo iskusili ostaje.

Trebamo čekati „snagu odozgor“;

trebamo sve očekivati od te snage iz visine

i ostvariti tom snagom.

Ova snaga dolazi u pomoć našoj slabosti

i preobražava ju u jakost.

Snaga iz visine

prožima i upravlja našim zemaljskim snagama

kad joj se otvorimo.

Snaga iz visine

„sublimira“, to znači nadvisuje

naše zemaljske snage,

i ljudski nemoguće čini ljudski mogućim.

Ljubav, koja ne nalazi ljudsko ispunjenje,

ili zbog razočaranja ljudski ne uspijeva,

ne mora ostati neispunjena i nesretna.

„Ne zadržavaj se sa mnom,

jer još nisam uzašao“ –

govori Uskrsnuli Magdaleni,

koja ga ljubi i hoće ga kao i ranije

čvrsto držati.

Tek kad joj Ljubljeni

odozgor bude blizu,

pripadat će joj potpuno i zauvijek.

Može biti da ljubljeni čovjek

ne postane nedostižan tek po svojoj smrti.

Kad tragično, nedostižno za onoga tko ljubi,

ostane dar ljubavi,

može „odozgor“

u nutrini biti i ostati blizu.

Takva je ljubav teško opterećena odricanjem,

a opet ispunjena snažnom nadom

u vječno sjedinjenje.

I takva ljubav može postati zemaljski plodna

na čudesan način.

U svakome slučaju

ostaje ovo smisao u mome zemaljskom životu:

da već ovdje postajem sretan

odozgor i prema gore.

Gospodine,

daj mi osjetiti tvoju blizinu,

da bih sve što imam

doživio kao tvoj dar.




SEDMA VAZMENA NEDJELJA

Da tako budu savršeno jedno.“

(Iv 17,20-26)

DOVRŠITI, POSTATI DOVRŠEN


Teologija govori o „opravdanju“

čovjeka pred Bogom.

Premda smo po Isusu

„opravdani“ milošću,

taj pojam ipak zadržava

nemilosrdan nuzokus:

Iako je Isus za nas nebeskomu Ocu

prinio „zadovoljštinu“,

ostaje slika koja izaziva strah

o srditome Bogu Ocu

koji se nije mogao odreći

okrutne žrtve zadovoljštine svoga Sina.

Htio je takoreći bezuvjetno vidjeti krv,

pa makar ju sam po svome Sinu prolijevao.

(Baal traži krv, ne El!)

Posve drukčije Ivan.

On govori o „dovršenju“ i „jedinstvu“,

o dovršenju po sjedinjenju.

Isus ne čini nešto za ljude,

nego nešto u čovjeku:

Sve podjele („grijesi“) se ukidaju

sjedinjujućom snagom ljubavi.

Čovjek, koji je u svojoj krivnji

(„napetost zbog trebanja“)

„razdrt“,

„milošću“ je ponovno „jedno sa sobom.

„Milost“ je kod Ivana ljubav

bezuvjetno praštajućega Oca,

koji od nas – kako je već često naglašeno –

očekuje i traži samo jedno:

da i mi ljubimo jedni druge

kao što je on nas ljubio.

Biti jedno

ovdje je tako nazvano obilježje otkupljenih,

po kojemu će svijet upoznati Boga

i povjerovati u njega.

Dovršeni čovjek

je oznaka Boga.

Mi ljudi dakako još nismo „dovršeni“,

ali kao vjernici

mi u sebi već nosimo princip dovršenja.

Ujedinjavajuća snaga je božanska snaga;

ona ujedinjuje Boga s Isusom, nas s Isusom,

i nas međusobno

i s čitavim stvorenjem.

Snaga grijeha je snaga koja razdvaja;

ona razdvaja jedinstvo suprotnosti

(radost i trpljenje, užitak i bol, život i smrt).

Razdvaja nas, naš identitet.

Razdvaja nas međusobno

i jedinstvo sa stvorenjem.

Odvaja nas jednostrano od Boga,

premda se Bog nikada ne odvaja od čovjeka.

Moja krivnja (odvajanje)

ne ukida se otpuštanjem,

kao da je nije bilo;

ona se naprotiv preobrazuje

i plodi u milosrdnoj ljubavi.

Kao što, primjerice, otkinuti suncokret

tjera umnožene cvjetove,

tako se prihvaćenom krivnjom,

koju sam uzrokovao ja i drugi,

i prihvaćenim trpljenjem

umnaža ljubav.

„Napuknute trske neće slomiti…!“ (Iz 42,3)

Isus obznanjuje „ime“ Božje

priznajući ga i ispovijedajući.

Ime Božje je „ljubav“.

Obznanjivanjem i čineći je poznatom

ona počinje djelovati „sama od sebe“,

počinje djelovati sjedinjavajuće.

Uvijek iznova pokušava Ivanovo Evanđelje

ono jedno, neizrecivo, učiniti jasnim,

koje svoj vrhunac doseže u formuli:

Mi u Kristu i Krist u nama.

(I Pavao koncentrira svoje izričaje

u ovoj formuli.)

Gospodine,

vodi me preko krivnje i oproštenja

do dovršenja u jedinstvu.

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.