PHIL BOSMANS - ČETVRTA OBLJETNICA SMRTI

Pavao Madžarević

„NIKADA NISAM PISAO KNJIGU“

Knjige Phila Bosmansa




Lijep Vam pozdrav, Prijatelji,



„NIKADA NISAM PISAO KNJIGU“ naslov je interventa kojim Vas želim upoznati s osobom Phila Bosmansa i njegovom Porukom nama, svijetu danas. Poruka sadržana u naslovima u nas tiskanih knjiga velik je dar srca srcu.


Phil Bosmans je Flamanac, redovnik Monfortanac. Rodio se 1. srpnja 1922. godine u Gruitrodeu, malom selu između Opgladbeeka i Breea. Do svoje smrti , 17. siječnja 2012. Živio je u Kontichu, nadomak Antwerpenu.


Sam Bog je o Božiću 1992. godine neočekivano prekrižio sve njegove termine, programirao ga drukčije nego je on to predvidio, tako da se njegov uobičajeni život i rad posve izmijenio. Najprije je osam punih mjeseci ostao uz teško bolesnu Leontinu Frank, „anđela“, koji je njega, Phila, dvorila pune dvije pune godine, kad su ga svi drugi, na smrt bolesna, bili „otpisali“. Zatim teška prometna nezgoda, pa srčani udar od kojega se nikad pravo nije oporavio.


Nebrojeni su ljudi u knjigama velikoga flamanskog prijatelja ljudi, Phila Bosmansa, našli ono što svaki čovjek treba za svoj život: sunčanu zraku radosti, cvijet sreće, put do oaze ljubavi.


POKRET ZA KULTURU SRCA zalaže se za više čovječnosti u modernome svijetu, za više srca u zajedničkome životu ljudi, za nov stil života. Iskustvo, zabilježeno u njegovim knjigama, izraslo je iz susreta s nebrojenim ljudima, prije svega nesretnima, očajnima i onima koji trpe.


Čitajući njegove, na mnoge jezike prevedene i u milijunskim nakladama tiskane, knjige, ljudi ponovno nalaze radost i odvažuju se za život.


Sam Bosmans sebe nikada nije smatrao ni „autorom“ ni pjesnikom. Pisao je, istina, puno, ali nikad radi literature. Pisao je u automobilu, najčešće kad se noć smjenjuje s jutrom, u zoru, kad ptice počinju pjevati a noćni ljudi idu spavati. Pisao je za ljude koji su svu svoju nevolju (bijedu) stavili u njegove ruke, duboko uvjeren da jedna jedina riječ stvara katkada čudo, da jedna jedina dobra misao može ozdraviti čovjeka.


Literarni stil i knjiška vrijednost njegovih tekstova nikad mu nisu bili prva briga. Uvijek je pazio na SADRŽAJ riječi da bude razumljiva za što je moguće više ljudi.


Počeo je pisati u najranijim svećeničkim godinama, onda kad mu je bilo povjereno da svakoga mjeseca širokom publikumu napiše dobru misao u „SAVEZU BEZ IMENA“ (Bond zonder naam). Trebalo je u manje od deset riječi izraziti misao koja bi mogla doprijeti do srca.


A onda je šezdesetih godina 20. stoljeća počeo pisati „Vitamine za srce“. Bili su to kraći tekstovi, koji su se mogli danonoćno slušati preko telefona. Vrlo je teško u malo vremena reći nešto pametno, nešto što bi trebalo ljude ohrabriti, uliti im malo životne odvažnosti.


Preplavljen pismima, telefonskim pozivima i razgovorima upao je u neku vrstu „džungle“. Kaže da se uopće nije snašao gledajući kako ljudi muče jedni druge na najrafiniraniji način, ostavljaju na cjedilu, kako se lako iznevjere, jedni druge zlostavljaju i dovode u očaj. Čudio se da ljudi jedni drugima nanose toliku bol, i pisao još više. Želio je otvoriti ljudima puteve k svjetlu, puteve do novoga načina života, do sretnijega, zajedničkog života.


Bosmans nije htio nikada nikomu ništa nametati. „Nitko se nije morao složiti s onim što sam ja napisao. Ta ja sam pisao obične misli o posve običnim ljudima i svijetu onako kako sam ih ja doživljavao, možda ponekad i previše otvoreno, ponekad možda i previše crno-bijelo. Ali ponekad moraš stablo i dobro zdrmati (stresti), da bi jabuka pala.“


I stvar je uspjela. Knjige su prodavane bez puno buke i reklame. Ljudi su ih davali drugima, reklamirajući ih na tihome putu života, onako kako se i susreću, u prijateljstvu.


Zatim su mu knjige došle i na popis „bestselera“, na popis najčitanijih i najviše prodavanih knjiga. U jednome istraživanju o stoljetnom (stogodišnjem) sajmu knjiga, primjerice, htjelo se odgovoriti na pitanje, koja su izdanja u posljednjih stotinu godina od trajnijega značenja, koja pak u određenome vremenskom periodu, ostavila svoj pečat. Na listu izabranih naslova uvrštena je i njegova knjiga „Živjeti je radost“, vitamini za srce.


Pitamo za razloge polučena uspjeha? Objašnjenja nema. Ili?... U Bosmansovim knjigama ne treba tražiti nikakve znanstvene analize o situacijama, niti neka komplicirana razmatranja, ni neki logički slijed. On iznosi jednostavne istine koje drijemaju u srcima tolikih ljudi, izrazi ih, zatim zabilježi. Ljudi u njima prepoznaju sebe. – Možda je tajna u tome?

Bosmans se očito uvjerio u magičnu snagu riječi. On zna, poučen reakcijama i iskustvom ljudi, da jedna jedina riječ može uistinu proizvesti čudo. Da riječi zaista mogu izmijeniti ljude. Jedna riječ, dođe li do srca, mijenja srce. I ti više nisi isti čovjek.


Jedna riječ može biti rođenje. Kroz nju se može nešto roditi. Riječ može postati djelo. U hebrejskome su riječ i djelo jedno te isto. U drugim govornim područjima i kulturama dolazilo je i dolazi do razdvajanja riječi od djela, do raskoraka, čak do jaza. Sjetimo se samo današnje birokracije, gdje se kroz brdo papira ne može roditi ni jedan jedini miš.


Previše je riječi! Riječi koje se nikad neće čitati, mrtvorođenih riječi po policama za knjige po bibliotekama za koje je moralo umrijeti silno mnogo stabala.


Previše je unaprijed programiranih „bestselera“. Njih stvaraju godišnji sajmovi knjiga. Trgovci, ne autori. Snaga reklame i medija. Takvi „bestseleri“ često govore manje o kvaliteti knjige a više o financijskim mogućnostima promotora. Hoće li jedna knjiga i ostati „bestseler“, znat će se tek nakon mnogo godina. Ako stotine tisuća ljudi svako malo pročita jednu knjigu, opet i opet za njom posegne, onda u toj knjizi vjerojatno i ima nešto vrijedna, nešto bitno, nešto što privlači ljude. Jedna knjiga je pravi „bestseler“ tek ako je „longseler“, ako ju se dugo prodaje i čita.


„Uvijek sam“, kaže Bosmans, „strepio od toga da dugu nizu knjiga pridodajem nove riječi i knjige, koje će ostati zauvijek ležati, izgubljene, na policama za knjige. Povijest moje prve knjige 'Živjeti je radost' ilustrira zorno ovu moju bojazan. Za prvo izdanje odabrao sam neukusan dug format, što nije bila namjera izdavača, koji je smatrao da, tako opremljena i tiskana, ne bi bila za prodaju, jer ju ne možeš svrstati ni u jednu policu za knjige. Odgovorio sam: Upravo to i hoću. Po policama već ionako umiru tolike knjige, i ne bih želio da i ova moja doživi istu sudbinu.“


A upravo je ta knjiga, za kratko vrijeme i bez puno reklame, našla put do ljudi, i danas, nakon toliko godina, tiska se uvijek iznova u velikim nakladama i na brojnim jezicima. Ipak je i sam Bosmans kasnije „podlegao“ uobičajenim formatima. Upravo je ova knjiga samo u Njemačkoj doživjela pedeseto jubilarno izdanje u milijunskoj nakladi. U nas je doživjela deset izdanja.


Knjige Phila Bosmansa dugo su se mogle naći u izdanjima „Kršćanske sadašnjosti“ i „Glasa Koncila u Zagrebu, kao i u Kući srca u Brodskom Vinogorju. Danas je njihov glavni izdavač i nakladnih 2Bmultimediaprint Nova Bila, BiH. Ova nakladnička kuća raspolaže s dvadesetak naslova Phila Bosmansa.


Bosmans, uvijek vedri optimist, kaže: „Raduje me što mogu s mirom u srcu reći: Nikada nisam pisao knjigu! Ni radi literature. Ni radi novca. Samo sam stvarao kratke tekstove. Oni su rasli iz svagdašnje, katkada potresne, suočenosti s nesposobnošću ljudi da u ovome svijetu budu bar malo sretni. Ti su tekstovi zatim slagani u knjigu a ponekad i bogato ilustrirani.


Nakladničke kuće Lannoo u Belgiji i Nizozemskoj te Herder u Njemačkoj dali su „krila“ Bosmansovim riječima. Poruka njegovih knjiga, prevedena na tridesetak jezika, prešla je mnoge granice i osvojila srce svijeta. Ima ih u Rumunjskoj i Bugarskoj, u Madžarskoj, Albaniji i Poljskoj… A sve to samo zato što uvijek ima ljudi, koji toliko vjeruju u Poruku. Zato rado prevode sve što je Phil Bosmans napisao.


I meni je osobno bilo stalo do Poruke. Ona je danas od najvećega značenja, da bi svijet i u dvadeset prvom stoljeću bio nastanjiv za ljude. Prevodeći Bosmansove tekstove na hrvatski jezik i sâm sam se obilno njima hranio. Priznajem, silno mi je stalo do kulture srca i to u svim međuljudskim odnosima: političkim, socijalnim, gospodarskim. I više od toga. Zato i svraćam Vašu pozornost na kulturu srca, na temeljnu kulturu svakoga čovjeka. Izostane li ova kultura, nestat će svake kulture, makar ljudi apsolvirali na svim sveučilištima svijeta. Poželio bih stoga da oduševljenje za ovaj vidik naše prisutnosti preplavi sva hrvatski govorna područja.


Bosmans za sebe kaže: „U ovome velikom, okrutnom svijetu, možda sam pomalo i sumanut, lud prorok, koji sije u vjetar, koji ne zna gdje je njiva, ali vjeruje u svaku sjemenku, koja – ma gdje bila posijana, pada na dobru njivu. Možda sam utopist? Intrigant koji nastupa protiv modernih idola i trči za ljudima s nijemim pitanjem o srcu? Možda?! Ne znam pravo. Znam samo jedno: premalo je sretnih ljudi. A kad si i sam sretan, jedino što ti još nedostaje: sreća drugih. Usrećivati ljude san je sretnih ljudi.“


To je san i nas Bosmansovih suradnika. Hvala.

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.