U sjaju svjetla svijeće

Paul Weismantel

U sjaju svjetla svijeće

Priredio Pavao Madžarević




Preda mnom stoji zapaljena svijeća.

U šutnji gledam razmišljajući

u njezino blago svjetlo.

Tiho i nenametljivo dariva ona svoj sjaj

i gori u tamu.


Kako često mi ponestane te nutarnje smirenosti i sabranosti

koja izlazi iz toga plamena;

kako često sam uzburkan bukom i žamorom glasova

i nemirom oko mene i u meni.

Kako mi je teško šutjeti, smiriti se i osluhnuti tišinu;

kako često tapkam u tami i čeznem

za makar i slabom zrakom svjetla.

Hoću se otvoriti tvome svjetlu, Bože.

Govori mi kao što si govorio

prvoga dana stvaranja:

„Neka bude svjetlo!“

Tama će tada ustuknuti,

život u meni se razviti

i svjetlost osvojiti prostor.

Pusti da zrake toga blagog svjetla

padnu do u najmračnije kutke moga srca

da bih, dodirnut i zapaljen tvojim svjetlom,

sam počeo sjati, jednostavno i mirno

bez buke i raskoši.

Pusti da tvoje svjetlo, Bože, u meni zasja

i pobijedi tamu koja prijeti,

da me sjene straha ne bi više sapinjale.

Pusti da tvoje svjetlo, Bože,

preko mene zasja u moju okolinu,

da bi mu se ljudi mogli radovati

i da bi i u njihovu životu bilo svjetlije.


Plamen svijeće usmjeren je prema gore.

On teži uzgor, traži pravac prema nebu.

Jedan nalet vjetra čini da zatreperi,

on možda kratko vrijeme gori manje i slabije,

ali se uvijek iznova izbori i ponovno se diže prema gore.


Kako često gubim pogled, usmjerenje prema gore;

kako me često opterećuju pitanja i problemi,

strah i brige me pritišću k zemlji,

sumorne misli i sjetne predodžbe

vuku me snažno prema dolje,

kako se lako dajem zbuniti raspoloženjima

i odvesti u zabludu,

katkada čak „iza svjetla“;

kako brzo me „varljiva svjetla“ mogu obmanuti.

Hoću pogledati prema tebi, Bože,

i kao plamen svijeće usmjeriti se prema gore.

Kad sam trgan tamo-amo,

daj mi tada smiriti se kod tebe.

Kad sam u žurbi i rastresen,

uzmi me pod svoju zaštitu i u svoj mir.

Kad sam rastrgan i ranjen,

ozdravi me svojom nevidljivom prisutnošću.

Kad više ne znam kako dalje,

ti mi ponovno naznači pravac i cilj.

Kad sam sagorio, ponovno me zapali

i daj mi nanovo iskusiti tvoju snagu.


Svjetlo svijeće probija tamu i otvara našu tvrdu ljusku;

otvara zatvorena vrata srca,

iz tjeskobe straha vodi u prostranstva nade,

grije i tješi, dariva blizinu i radost.


Kako bih rado isijavao ono što posreduje sjaj svijeće;

koliko ljudi u mojoj obitelji i u krugu prijatelja čekaju,

u susjedstvu i na radnome mjestu čekaju prijateljsko srce,

oslobađajući osmijeh, blagonaklon pogled,

dobru riječ, strpljivo slušanje, mali znak naklonosti.

Hoću dopustiti da me rasvijetliš ti, Bože, Izvore svjetla,

iz tvoga izvora svjetla

hoću uvijek iznova crpsti novu snagu

i unatoč mojoj nesigurnosti i udobnosti, prići drugima.

Premda ne mogu biti „velika svjetiljka“,

hoću misliti na to da je bolje

zapaliti makar i samo malo svjetlo,

nego se jadati na „zlu“ tamu.

I premda nisam uvijek „vatra i plamen“ za tebe, Bože,

daj da bar u mojoj najbližoj blizini mirišem na vosak.


Svijeća gori i dogorijeva, postaje sve kraća i kraća

i troši se do kraja.

Daje nešto od sebe, predaje sebe, „žrtvuje“ se.


Kako često kružim samo oko samoga sebe;

kako često moja zauzetost gori samo „na rezervi“.

Kako često čvrsto držim iz straha da ne izgubim.

Kako često mi teško pada ostaviti,

pustiti da se zbude, predati, proći.

Kako su mi još uvijek strane

temeljne istine života

u najnutarnjijoj nutrini:

Tko čvrsto drži, gubi,

tko ostavi, postaje slobodan,

tko škrtari, postaje siromašniji.

tko daje, postaje bogatiji,

tko se odvaži, stječe.

Hoću ostaviti i dopustiti da me ti otkupiš, Bože.

Hoću povjeriti se zraci tvoga blagog svjetla,

koji mi govori da mogu postati slobodan

od prisilâ žudnje za imetkom i sebičnosti,

u vječnome strahu da bih mogao biti prikraćen.

Hoću slijediti trag tvoga svjetla,

koje moja skretanja i stranputice pretvara u puteve kući.

Hoću dati se izmamiti i izvesti

iz prečesto sitničavih malograđanskih predodžbi

moga vlastitog razmišljanja

u neizmjerne obzore tvoje božanske providnosti.

Ti, nebesko svjetlo, pojavilo si se nad nama,

na ovoj našoj zemlji

u zvjezdanome trenutku čovječanstva,

u trenutku Isusova rođenja.

Čudesno svjetlo, došlo si k nama da nas ispuniš i obasjaš,

da u nama zasjaš i u nama živiš.

Utješno svjetlo, korisno okrenuto nama,

darivaš toplinu i blizinu

za sve mračne trenutke i dane, ali i noći.

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.