Zvonimir Atletić - Umjetnički fotograf

Rođen je 23. listopada 1953. u Rumi. Živi i radi u Zagrebu, Nazorova 30. Član je Foto kluba Zagreb, Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske i Zajednice umjetnika Hrvatske. – Fotografijom se profesionalno bavi od godine 1976. Svoje fotografije objavljuje u mnogim časopisima (Vjesnik, Večernji list, Tina, Studio, Svijet, Danas, Maneken, 7D, Glas Koncila). Radio je sve vrste fotografija za knjige, prospekte, kataloge, plakate, razglednice, ovitke gramofonskih ploča i CD-a, kalendare… – Od godine 1975. izlaže na domaćim i međunarodnim izložbama.

Izložba „Majka Terezija“ nastala 1987. proputovala je mnogim mjestima u zemlji i inozemstvu.

Umjetnički fotograf Zvonimir Atletić priredio je stotine fotografija za gotovo sva izdanja knjiga Phila Bosmansa u nakladničkim kućama „Kršćanska sadašnjost“ i „Glas Koncila“. Posebne priloge svojih umjetničkih fotografija darovao je „Kući srca“ u Brodskom Vinogorju i „Savezu bez imena“ u Hrvatskoj i Njemačkoj.

Majka Terezija je često bila okružena novinarima, snimateljima i televizijskim kamerama. Na pitanje zamaraju li je tolika snimanja i intervjui, raspoložena kao i uvijek, govorila bi: "Načinila sam ugovor s Isusom: da se za svako fotografiranje spasi po jedna duša iz čistilišta!" Zatim bi dodala: "O, kad biste novac, potrošen za fotografiranje, dali za moje siromahe!" (Lush Gjergji: Majka Terezija, KS 1982.)

„Što će se dogoditi kad jednom dođete u nebo i stanete pred Petra?“, pitao je u šali talijanski kurijalni kardinal (Pio Laghi) Majku Tereziju. Bilo je to prilikom njezina posljednjeg posjeta Rimu 22. svibnja 1997. godine. Redovnica spontano odgovori: „Petar će mi reći: Ma što to radite, Majko Terezijo? Nebo je prepuno vaših siromaha.“ Na to će kardinal: „A kad budete samu sebe predstavila Petru?“ Majka Terezija, ističući da je oko 50.000 ljudi pratila u njihovu smrtnom času, reče: „Već će me prepoznati.“

Njezina ljubav nije imala granica. Darovala ju je najsiromašnijima među siromasima najzabačenijih četvrti bijede svjetskih velegradova. Neumorno se borila za one koje je društvo odbacilo kao ljudski otpad: novorođenčad, gubavce, sakate, hrome...

Nazivali su je „Anđeo siromaha“. Oni koji su joj se divili, smatrali su je svetom već za života. Ali dok ju je svijet obasipao pohvalama, odavao joj priznanja, dodjeljivao nagrade i odličja, skromna redovnica, naborana lica i očiju koje zrače, smatrala je sebe samo „oruđem u Božjoj ruci“. I poruka joj bijaše sasvim jednostavna: Svaki je život bez razlike svet. Umjesto da traži politička rješenja ili diže revolucije, pomagala je posve konkretno i nezapaženo. Za Majku Tereziju bijahu ljubav i molitva najbolja medicina, iako se time nisu mijenjali društveni odnosi. „To što mi činimo samo je kap u oceanu, ali bez te kapi ocean bi bio prazniji“, skromno je zaključila.

Za ovoga anđela umirućih smrt bijaše neprestani pratitelj. Govorila je da se ne plaši "povratka k Bogu".

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.