Novo zajedništvo

Anselm Grün

Jednostavno živjeti

Priredio Pavao Madžarević



Novo zajedništvo

Sredinom mjeseca svibnja slavimo ove godine Duhove. Kad čitam duhovsko izvješće evanđelista Luke u Djelima apostolskim, onda su to prije svega tri slike koje me se doimlju: slika olujnoga vjetra, ognja i novoga jezika. To su slike obnovljena života.


Svježi vjetar

Duh Sveti propuhuje nas kao snažan olujni vjetar. Kovitla bez reda kroz sve čega se čvrsto držimo. Primorava nas ostaviti sve i otvoriti se onomu što želi strujati u nas. Kad se izložimo vjetru, tada se otvaraju pore, obrazi se zarumene, novi život struji čitavim tijelom. Ali Duh Sveti – u grčkome pneuma, u latinskome spiritus – nije samo olujni vjetar. On je i dašak koji nas prožima i može preobraziti. Kad u smrdljivoj prostoriji više ne možemo disati, osjećamo se kao novi kad svježi zrak struji kroz otvoren prozor unutra. Slično treba razumjeti i preobrazbu po Duhu Svetome. Kuća u kojoj se zatvorilo 120 muževa i žena iz Djela apostolskih, u kojoj su se bojažljivo držali jedni drugih, otvara se olujnim vjetrom. Tu je sve smrdljivo ispuhano, a u bojažljivo i ukočeno dolazi novo kretanje. Svi poznajemo riječ koju je Papa Ivan XXIII. rekao uz zasnivanje Koncila: „Otvorite prozore! Pustite unutra svježi zrak!“ On je vjerovao Duhu Svetomu da može obnoviti tradiciju koja je postala tijesna ispuhujući prašnjavo i zakržljalo i upuhujući unutra novi život.


Novi žar

Duh Sveti spušta se na učenike u ognjenim jezicima. Oganj grije, rasvjetljuje i preobrazuje. U vatri se zlato čisti. Iz prljave bezoblične metalne mase postaje čisti plemeniti metal. Naš se život preobrazuje u vatri krštenja. Oganj je i slika ljubavi. Kad je neki čovjek strastveno zaljubljen, dobiva žarke oči. Od njega izlazi životnost i snaga. Ali oganj može i sagorjeti i razoriti. Oganj se mora ukrotiti. Na Duhove molimo Duha Svetoga da oganj naših strasti pretvori u vatru oduševljenja i ljubavi, tako da iz nas može prijeći iskra i na druge. Kad je neki čovjek pun žara ljubavi, drugi se mogu na njemu ogrijati. Ako smo sagorjeli, nitko se u našoj blizini ne može ogrijati. Biti ispunjen Duhom Svetim znači: biti prožet žarom božanske ljubavi. U nama je – tako govori blagdan Duhova – žar božanske ljubavi. Mi nailazimo ne samo na prazninu našega srca, duboko dolje je taj žar: Božji Duh u nama. Na Duhove slavimo i Duha Svetoga koji je danas u nama, koji nas danas želi propuhati i prožeti žarom, koji danas našu ljubav bez duha želi raspiriti u novi žar.


Novi jezik

Treća slika preobrazbe je novi jezik. Učenici odjednom govore jezikom koji svi razumiju. Jezik može preobraziti. Kad netko ne može izraziti svoje najdublje osjećaje, kad netko ne može izreći ranjenosti svoga djetinjstva, u njemu se tada ne može ništa preobraziti. Tko nalazi riječi kojima može drugomu pripovijedati o svome životu, iskusuje ozdravljenje. Učenici – zatvoreni u svoju kuću – još nisu imali riječi da izraze ono što su bili doživjeli. Isusova smrt i uskrsnuće bili su još uvijek nerazumljivi. A budući da nisu imali novoga jezika da izraze to novo iskustvo, da izraze svoje osjećaje i slutnje, iz njih nije izlazilo ništa. Ostali su zatvoreni, neplodni za svijet. Na Duhove dariva Duh Sveti učenicima novi jezik koji svi razumiju, koji daje osluhnuti, koji čini da se ljudi strče: novi, nečuveni jezik.

Duh Sveti je učenicima dao čarobnu riječ koja čini da svijet zazvoni, koja je u srcu ljudi izazvala nov zvuk. Budući da je po čarobnoj riječi novoga jezika svatko pronašao svoj vlastiti ton, nastalo je odjednom čudesno suzvučje mnogih ljudi različitoga podrijetla. Oni napuštaju svoju izolaciju. Nasrću se skupa i iz 12 različitih naroda nastaje jedna jedina zajednica, za koju Luka kasnije govori da je postala jedno srce i jedna duša. Još i danas vrijedi: Ako ono što govorimo struji iz ljubećega srca, tada od našega jezika izlazi nešto što ljude međusobno povezuje i otvara za tajnu života.




Značenje Duhova: novo zajedništvo



  • Na Duhove molimo za novi jezik koji će dodirnuti ljude u njihovu srcu, za jezik kojim možemo izraziti svoje vlastite nevolje, svoje čežnje i slutnje. Jer samo ako pronađemo jezik za našu najnutarnjiju stvarnost, može ona ozdraviti.
  • Molimo za novi jezik za Crkvu da ne ponavlja potrošene riječi, nego uvijek iznova pronađe jezik kojim će danas Božju ljubav navijestiti tako, da ljudi budu u svojim srcima pogođeni.
  • Molimo za jezik koji stvara zajedništvo. Kad odjednom progovorimo istim jezikom, nastaje zajedništvo, dodirujemo tajnu drugoga i svoju vlastitu tajnu. Otvara se nebo i Božji Duh postaje iskusiv.






Meditativni poticaj

Blagoslov – pračežnja




Već nekoliko godina tema blagoslova nanovo je ušla u našu svijest. Blagoslov se obraća čovjekovoj pračežnji. Čovjek čezne za time da njegov život bude blagoslovljen, da donosi rod. I čezne za time da svi njegovi putevi stoje pod Božjim blagoslovom.


Čežnja za dobrom riječju

Na ekumenskome Danu Crkve zamolio me je jedan mladi bračni par da ga blagoslovim. Oni su u svome životu čuli toliko riječi prokletstva. A htjeli su da im se kažu dobre riječi. Blagosloviti u latinskome znači „benedicere“. To znači: dobre riječi govoriti o drugima. Ovaj mladi bračni par čeznuo je za time da umjesto riječi: „Ništa ne vrijediš, teret si, nemoguć si, nećeš uspjeti, uvijek će ti ići loše“ čuti riječi kao „Blagoslovljen si. Bog je uza te. Bog drži nad tobom svoju ruku zaštitnicu. Jedinstven si i vrijedan, oblikovan i formiran Božjom rukom. Ti si Božji ljubljeni sin, ljubljena kći. On daje da nad tobom sjaji njegovo lice. On ti dariva mir i spasenje.“ Blagosloviti nekoga čovjeka znači više nego priuštiti mu dobru riječ. To znači: Želim mu da njegov život bude blagoslovljen, da sve što uzima u ruku bude blagoslovljeno i postane blagoslovom za njega i za ljude za koje živi i radi.


Postati blagoslovom za druge

Poslovica kaže: „Sve ovisi o Božjemu blagoslovu.“ Osjećamo da svojim vlastitim naporom sami ne možemo učiniti da sve ide dobro, da postao bude dobar, da odluka bude ispravna, da ostanemo zdravi, da zajednički život uspije. Tada čeznemo za Božjim blagoslovom. Kad na našemu radu leži Božji blagoslov, tada će on mnogim ljudima donijeti dobro. Katkada drugomu kažemo: Na tome ne leži blagoslov. Kad mislimo da drugoga moramo prevariti da bismo na njegov račun postigli uspjeh, tada to ne donosi nikakav blagoslov. Božji blagoslov je povezan s time da vršimo njegovu volju.

Očevi i majke blagoslivljaju svoju djecu prije nego ona izlaze iz kuće: neki, dajući djeci (na put) dobre riječi, drugi polažući ruku na glavu i označavajući čelo znakom križa. Jedna odgojiteljica u dječjemu vrtiću pripovijedala mi je da se često uplašila koliko djece dođe u vrtić neblagoslovljeno.

Od kuće su poslani s riječima, kao: „Hajde već, brže. Uvijek se moraš skanjivati. Upropastit ćeš mi dan.“ Kad djeca s takvim riječima ulaze u dan, ne osjećaju se blagoslovljena, ljubljena. Ona se tada iznutra zatvaraju da bi preživjela dan. Ali za njih to neće biti blagoslovljen dan. Djeca hoće biti blagoslovljena. Često zatim postaju sam blagoslov za nas. Za neku djecu kažemo: Ona su blagoslov za nas, za roditelje, za obitelj. Kad blagoslivljamo druge, postajemo za njih blagoslov.


Blagoslov preobrazuje

Isus nas u Govoru na ravnu poziva: „Blagoslivljate one koji vas proklinju; molite za one koji vas zlostavljaju“ (Lk 6,28). Nakon jednoga sukoba dobro je one s kojima sam u svađi ili koji su me povrijedili, blagosloviti. Ali pritom sebe ne trebam siliti. Ako im u tišini pošaljem blagoslovne riječi, ako im poželim da na njima počiva Božji blagoslov i darujem im nutarnji mir, blagoslov koji govorim tada me oslobađa i od moje vlastite srdžbe. Blagoslivljanje drugoga činim i meni samomu dobro. Ono donosi u sukob jednu drugu kvalitetu. Ja više nisam usredotočen na ono što razdvaja. Blagoslivljajući drugoga nadam se da će iz sukoba biti vidljiv nov put, i da iz moje povrijeđenosti može nastati blagoslov. Blagoslov preobrazuje mene i onoga koji me je povrijedio.


Što želimo?

Što želimo kad drugome poželimo blagoslovljen blagdan Duhova, blagoslovljen dan? Želimo mu da to bude dobar dan, dobar blagdan za njega. I želimo mu da se toga dana osjeća blagoslovljenim, da iskusi blagoslov i tako smije sam postati blagoslov za druge. Katkada mi župnik prije predavanja poželi blagoslovljenu večer. Tada time misli da predavanje postane blagoslov, da se po mojim riječima drugi osjećaju blagoslovljenima.

Svaka obitelj poznaje blagoslov za stolom. Blagoslivljamo hranu koju nam Bog dariva da bi nam bila na blagoslov. Time kao prvo, izražavamo da je samo stvorenje za nas velik blagoslov kojega nam je Bog darovao. Kao drugo, vjerujemo da u zajedničkome objedovanju smijemo iskusiti i kušati Božju dobrotu.


Čitav život

Crkvena tradicija poznaje mnoge blagoslovne molitve. Tu postoji blagoslov za putovanje, blagoslov kuće, blagoslov nad kruhom koji režemo, blagoslov prstena koji kod vjenčanja stavljamo na prst, blagoslov svijeće, blagoslov krunice, križa, privjeska koji nosimo, malih figura anđela koje uvijek uza se imamo. Čitav život – tako nam govori tradicija – stoji pod Božjim blagoslovom. Nije po sebi razumljivo da se putovanje odvija dobro, da ću dobro prispjeti na cilj i zdrav se vratiti natrag. Kad blagoslivljam kuću dajem djeci da protumače što su pojedine prostorije i što si žele od dnevnoga boravka, od kuhinje, od spavaonice, od kupaonice. A zatim govorim blagoslov u kojemu prihvaćam želje djece. I poškropim prostorije blagoslovljenom vodom da iz njih nestanu sve negativne emocije, svi razdori i sve svađe, i da Božji blagoslov u ovim prostorijama može dobro djelovati. Jedan mladić me zamolio da blagoslovim njegovu spavaću sobu da se noću ne bi više toliko bojao. Često se plašio snova. Osjećao je što znači blagoslov: osjećati se zaštićenim pod Božjom dobrom rukom.


Pogled za bit stvari

Katkada me sudionici tečaja zamole da blagoslovim njihovu svijeću, njihov križ, njihov prsten, njihov privjesak. U blagoslovu govorim što ove zapravo ustvari znače. Isus je samoga sebe nazvao pravim trsom. Označio je sebe kao kruh života, kao vrata, kao dobroga pastira. Za mene to znači: Bog nam govori u svim stvarima. U prstenu mi govori da se veže uza me, da je vjeran, da sve u meni što je bridasto i uglato zaokružuje, povezuje ono što prijeti da se raspadne. U privjesku mi obećaje da visi o meni, da je uvijek sa mnom i da ide sa mnom. U križu izražava da sve suprotstavljeno u meni ispunja svojom ljubavlju, da u meni ne postoji ništa što nije prožeto njegovom ljubavlju. U svijeći mi pokazuje da njegovo svjetlo tjera moju tamu a njegova ljubav moju hladnoću. Blagoslov mi dakle otvara oči za bit stvari, i za to da je Boga moguće naći u svim stvarima. A ljudi žele blagoslovljenu svijeću, blagoslovljeni prsten i blagoslovljeni križ uzeti sa sobom kući, da bi se svako malo podsjetili na to da su sami blagoslovljeni, da ih Božji blagoslov prati i ondje gdje u svakodnevici često ne osjećaju ništa od njegove blizine.





Duh radostî


Ti si Duh radostî,

do tuge ti nije nimalo stalo.

Rasvjetljuješ nas u trpljenju

svjetlom svoje utjehe.

O, da, ponekad si mi slatkim riječima

otvorio vrata do zlatne dvorane radosti.

Ti si Duh ljubavi,

prijatelj srdačnosti,

nećeš da nas smute srdžba,

prepirka, mržnja, zavist i svađa.

Neprijatelj si neprijateljstvu,

Hoćeš da se plamenom ljubavi

ponovno združe oni koji su puni razdora.

(Paul Gerhard, 1607.-1676.)

Paul Gerhard se u ovoj pjesmi obraća Duhu Svetomu kao Duhu radosti i ljubavi. Njegovo je djelovanje opisano kao svjetlo koje nas rasvjetljuje u trpljenju i daje utjehu, i kao slatke riječi koje nam otvaraju vrata u dvoranu radosti. Duh Sveti djeluje dakle kroz riječi koje diraju naše srce. Ove riječi otvaraju usred potištenosti u nama vrata k radosti koja su na dnu naše duše, ali od kojih smo vrlo često odsječeni. To mogu biti riječi prijatelja ili riječi koje čitamo. Duh Sveti može ih rabiti da nas otvori za tajnu radosti i ljubavi. Kao Duh ljubavi želi nas on sačuvati od srdžbe, prepirke, mržnje, zavisti i svađe. I želi da se ponovno združimo. Duh Sveti ovdje ne djeluje toliko kroz riječi. Ondje gdje dođemo u dodir sa žarom svoga srca, u nama ljubav postaje djelotvorna i svaka mržnja se od nas povlači.




Svetac zdravlja

Filip Neri – luda Božja



26. svibnja Crkva slavi jednoga osebujna sveca. To je vesela luda Filip Neri. On jedva da je držao pobožne govore, nego je ljude uveseljavao svojim vicevima i glasnim smijehom. A ipak je bio mistik koji je iskusio Boga.


Okrenut leđima blagostanju

Filip Neri rodio se 1515. kao sin bilježnika u Firenci. Trebao je ući u posao svoga ujaka, ali je brzo napustio svoje nasljedstvo i bez ikakvih sredstava pošao u Rim. Ondje je živio jednostavno, putovao ulicama Rima, rado razgovarao s mladima a noći često provodio u katakombama. Ondje, ispod zemlje, smio je posebno iskusiti Božju blizinu. Ali ta je mistična iskustva zadržao za sebe. Svećenici su otkrili Filipove pedagoške sposobnosti u općenju s mladima i izvršili na nj pritisak da postane svećenik. Tako je s 36 godina zaređen za svećenika. Sada je često dvanaest do petnaest sati sjedio u ispovjedaonici crkve Svete Marije u Vallicella. Imao je dobar osjećaj za nevolje ljudi, ali i za to je li neka pobožnost prava ili bolesna. Odbio je sve crkvene službe koje su mu ponudili. Ostao je skroman svećenik koji išao ulicama Rima. Kad je 1595. umro s 80 godina, Rimljani su ga nazvali samo Pippo buono, dobri Pippo.


Lak i slobodan

Nama bi danas činio dobro takav veseli svetac kao Filip Neri, koji sve patetično u duhovnosti baca na hrpu i svojim smijehom raskrinkava sve propovjednike morala. Trebamo danas nešto od lakoće i slobode koju susrećemo u Filipu Neriju. Takvom duhovnošću osjetili bi se oslovljeni i mladi ljudi koji imaju profinjen osjećaj za to je li nešto u redu ili nije, čini li netko svojom duhovnošću samo sebe zanimljivim ili ga ona oslobađa da se potpuno upusti u drugoga.





Samostanska mudrost

Čemu služe kušnje



Papa Grgur pripovijeda u svome opisu života svetoga Benedikta da je svetac prošao mnoge kušnje. Jedna od kušnja bila je susret sa ženom kojom je bio očaran. Moglo bi se reći da je to bila integracija anime, ženstvene strane koju je pustinjak tu ispunio. Tek poslije toga mogao je oko sebe okupiti mlade ljude i postati njihov duhovni otac. Papa Grgur uzima kao obrazloženje jedno mjesto iz Knjige Brojeva u kojemu Mojsije propisuje „da leviti od 25 godina naviše moraju služiti, a od 50-e godine pak smiju biti čuvari svetoga posuđa.“ Ovu sliku uzeo je kasnije njemački mistik Johannes Tauler. On misli da muškarci i žene prije 40-e godine života još previše slijede svoje prirodne osjećaje. Tek od 50-e godine života oni postaju posude Duha Svetoga. Kušnje našega života služe tomu da dopustimo da naš ego postane sve propusniji, da bi Duh Sveti mogao preko nas djelovati. Tek tada postaje naš život istinski plodan. Papa Grgur uspoređuje Benedikta s njivom koja je oslobođena trnja. Njiva naše duše donosi tek onda bogat rod kad je slobodna od želja vlastitoga ega, od težnji da Boga uporabi za sebe da bi pred ljudima činili velike stvari. Papa Grgur i Johannes Tauler čvrsto se drže ove propusnosti u 50-oj godini života i pritom se prirodno pozivaju i na blagdan Duhova koji se i zove „Pentekoste“, „Blagdan Pedesetnice“. „Pedeset“ znači da se naš život zaokružuje, postaje mudar i propustan za Božjega Duha. Mi osjećamo da preko nas teče nešto veliko. Tek to čini naš život istinski plodnim.



Životna praksa

Zbroj sreće

Gisela Hinsberger



Ona je majka jedne kćeri koja je došla na svijet s rascijepljenom kralježnicom (spina bifada). Liječnik je preporučio pobačaj. Ona se odlučila za dijete i sada piše što je doživjela. Njezino iskustvo: prihvatiti trpljenje ne isključuje sreću.


Nevrijedan život?

Na tečaju filozofije dogodio se diskurs o vrijednu i nevrijednu životu. Jedna starija dama grdi modernu medicinu koja održava na životu tolike teško prikraćene bebe, koje ranije nikada ne bi preživjele. Stišćem usne, ne želim se uzbuđivati. Kad jedna druga sudionica upućuje na to ovo traže ne samo roditelji prikraćene djece, nego i društvo, i pitam njih dvije hoće li prekosutra ili za osam godina, ako obole ili postanu dementne, to isto tražiti od društva. „Ne morate to uzeti tako osobno“, poziva me na red starija dama. „Ni vi“, govorim. Kasnije čitam u „Praktičnoj etici“ Petera Singera: „Ukoliko smrt jednoga prikraćenog dojenčeta vodi do rođenja drugoga dojenčeta s boljim izgledima, tada je ukupan zbroj sreće veći ako se prikraćeno dojenče ubije.“ Zatvaram knjigu. Sveukupni zbroj sreće.


Sjajni trag

„Oni su sunčani sjaj“, govore ljudi često o prikraćenoj djeci. I stvarno: Mnoga teško prikraćena djeca svojim su roditeljima posebna radost. Je li to stoga što se ova djeca mogu toliko radovati „jednostavnim stvarima“? Nježnosti, šali, igri? Stoga što ona – prije svega kad su duševno prikraćena – nose svoje osjećaje na jeziku, što su tako prava i neprijetvorna? Stoga što nam uvijek iznova namignu da iziđemo iz svoga postignućem opterećena društva, da pronađemo niše i srdačne ljude? Da nas podsjećaju na ono što je bitno? Drugoj djeci postavljamo malo-pomalo sve više uvjeta. Od njih tražimo postignuće i prilagodbu, ne toliko i od naše prikraćene djece. Prihvatimo li njihovu prikraćenost, također prihvaćamo i to da oni ne mogu opravdati „normalne“ zahtjeve. Ostavljamo ih slobodnima, i možda baš zbog toga mogu biti posebna radost, možda zbog toga pokreću ljubav koja je bezuvjetna i jedinstvena. Djeca koja su takva ljubljena često su neopterećena i zrače velikodušnošću i veselošću. Njihova je radost opet, da svoje povjerenje i svoju spremnost neprijetvorno istresu na svijet, sve to nas može pogoditi u srce.



Vaš svakodnevni obred

Blagoslovljeni dan



Lijep jutarnji obred jest kad s podignutim rukama dopustimo da struji blagoslov: k našoj obitelji, k djeci, k bračnomu partneru, k prijateljima i poznanicima. Kad ujutro blagoslivljamo sve te ljude, možemo ih s potpunim povjerenjem otpustiti u dan. Više se ne moramo za njih brinuti. Božje blagoslivljajuće ruke štiti će ih i pratiti. Možemo pustiti da ovaj blagoslov teče i u prostore našega stana. Neki su prostori vrlo često još uvijek puni negativnih osjećaja, svađe jučerašnjega dana, razočaranja zbog naše djece, neuspjelih razgovora i povrjeda koje smo u njima iskusili. Kad u te prostore svjesno pošaljemo Božji blagoslov, drukčije ćemo u njih ulaziti. U njima nas tada više neće obuzimati povrjeda. Tada će nas očekivati blagoslovljen prostor u kojemu možemo odahnuti. Isto tako možete poslati blagoslov i ljudima s kojima danas imate posla, kolegama na poslu, mušterijama, ljudima s kojima ćete se danas susresti. A pošaljete li blagoslov u prostore u kojima danas radite i djelujete, znat ćete tada da je sve pod Božjim blagoslovom.

FACEBOOK PREPOUKA
NEWSLETTER
Ukoliko želite redovno primati naše poruke upišite svoj e-mail.